Bjelorusija
(Preusmjereno s Belarus)
Рэспубліка Беларусь | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| |||||
| Geslo nema | |||||
| Himna My Belorusy | |||||
 | |||||
| Glavni grad | Minsk | ||||
| Službeni jezik | bjeloruski i ruski | ||||
| Državni vrh | |||||
| - Predsjednik | Aleksandar Lukašenko | ||||
| - Predsjednik Vlade | Mihail Myasniković | ||||
| Neovisnost | Od Sovjetskoga Saveza 25. kolovoza 1991. | ||||
| Površina | 84. po veličini | ||||
| - ukupno | 207.595 km2 | ||||
| - % vode | oko 2.830 % | ||||
| Stanovništvo | 87. po veličini | ||||
| - ukupno (2014.) | 9.468.154 ▼ [2] | ||||
| - gustoća | 45,8/km2 | ||||
| BDP (PKM) | procjena 2005. | ||||
| - ukupno | 79.13 milijardi $ (64.) | ||||
| - po stanovniku | 7700 $ (78.) | ||||
| Valuta | bjeloruski rubalj (100 kapiejki 1)) | ||||
| Pozivni broj | +375 | ||||
| Vremenska zona | UTC +3 UTC | ||||
| Internetski nastavak | .by | ||||
| 1) Izvan uporabe | |||||
Bjelorusija (bjeloruski: Беларусь – Belarus', ruski: Белоруссия – Belorussia; službeno ime:[1] Republika Bjelarus,[1] prije Bjelorusija,Belarus[3]), država je u istočnoj Europi, koja se proteže istočno od poljskegranice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu sLatvijom i Litvom.
Bjelorusija se nalazi na prijelazu s njemačko-poljske u istočno-europsku nizinu. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom što u gospodarskom smislu pogoduje razvoju ratarske odnosno stočarske kulture. Kontinentalna je država, što znači da nema izlaza na more, ali je vrlo dobro povezana riječnim tokovima, posebno s Ukrajinom iRusijom.
Bjelorusija ima staru i kulturno bogatu tisućljetnu povijest, ali je njezina državna neovisnost relativno mlada. Kroz svoju povijest Bjelorusija je u državničkom i kulturološkom smislu duže vrijeme bila vezana sa Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u specifičnoj federaciji bile poznatije pod imenomRutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije - Bijela Rus'.
Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. Teška gospodarska kriza, koja pogađa ovu zemlju započinje još u doba SSSR-a i nastavlja se zbog istočno azijske ekonomske krize sve do 1999. godine. Do drastične ekonomsko-političke promjene dolazi 1994. godine kadastanovnici umorni od privatizacija i siromaštva dotadašnjem predsjedniku daju samo 10 posto glasova, a na vlast dovode Aleksandra Lukašenkakoji privatizirane tvrtke vraća pod okrilje države.
Od 1999. do danas Bjelorusija bilježi zavidan gospodarski rast koji se kreće između 9 i 10 posto godišnje.[1] Ipak, glavne zamjerke trenutačnom predsjedniku Bjelorusije idu u smjeru optužbi da je zemlju doveo u generalnu izolaciju, a granice države u Europi se i dalje percipiraju politički zatvorene što Bjelorusiju drži u svojevrsnoj stagnacijikada su u pitanju europski standardi i njihovo usvajanje.
Sadržaj
[sakrij]Povijest[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Bjelorusije
Slaveni s prostora zapadne Ukrajine naseljavaju prostor današnje Bjelorusije između 6. i 8. stoljeća. Tu se posebno ističu dva istočnoslavenska plemena Dregoviči i Radimiči, koji ujedno predstavljaju pretke današnjih Bjelorusa. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se sVarjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Europe – Kijevsku Rus'. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack. Širi prostor oko kneževine Polocki u sjevernijem djelu današnje Bjelorusije imenovao se Bijela Rus' po čemu je suvremena Bjelorusija i dobila ime nakonRuske revolucije.
U 13. stoljeću nakon mongolske provale u kojem je Kijev kao glavno kulturno i političko središte Istočnih Slavena bio do temelja uništen, Kijevska Rus' se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike kneževine Litve zajedno s kneževinama s prostora srednjovjekovne Ukrajine. Do 15. stoljeća, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor odBaltičkog do Crnog mora. U zemlji će većinu stanovnika činiti Bjelorusi i Ukrajinci tada poznatiji kao Rusini, a sama država jedno vrijeme nositi će ime Velika kneževina Litve, Rusi i Samogitije.
Godine 1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime ukrajinske zemlje ulaze u sastav Poljske, a bjeloruske ostaju u sastavu Litve. Time se ujedno započinje stvarati jezično-kulturološka različitost između Bjelorusa i Ukrajinaca, koji su se sve do 16. stoljeća precipirali kao jedinstven narod. Godine 1514., dogodila se bitka za Oršu između Velikog Vojvodstva Litve i Kraljevine Poljske protiv Velikog Vojvodstva Moskve. Mnogo manja vojska Poljske-Litve (30.000 vojnika) porazila je 80.000 ruskih vojnika te zarobila vojni stožer i zapovjednika. Svake se godine svečano obilježava godišnjica bitke održavanjem festivala. Godine 1569. dolazi do političkog sjedinjenja Poljske i Litve koje otada čine Poljsko-Litavsku Uniju. Nakon ustanka Zaporoških kozaka sredinom 17. stoljeća, Bjelorusi se kratko nalaze u sklopu federacije tri naroda odnosno tada je stvorena Velika kneževina Ruska koja će u jednoj mjeri potaknuti i bjelorusko samoodređenje. Upravo u tom razdoblju javlja se svojevrsna nacionalna misao o neovisnoj bjeloruskoj državi prema uzoru na Veliku kneževinu Rusku.
Svibanjskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim europskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje ušle su u sastav Ruskog Carstva i tamo će se zadržati sve do njegovog raspada 1917. godine. Na teritoriju Bjelorusije odigrale su se važne bitke tijekom Napoleonove invazije na Rusiju 1812. godine. Prelazak bjeloruske rijeke Berezine predstavljao je konačnu katastrofufrancuske vojske. Dok su se ostaci francuske armije borili da prijeđu preko pontonskih mostova, dvije ruske armije na Berezini nanijele su im ogromne gubitke.
Povijest Bjelorusije u 20. stoljeću[uredi VE | uredi]
Tijekom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Bjelorusi su tada po prvi puta proglasili svoju neovisnost 25. ožujka 1918. odnosno kratkotrajno je stvorena Bjeloruska Narodna Republika. Kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. siječnja1919. biti će proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija odnosno Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u prosincu 1922. službeno ući u sastav SSSR-a.
Zapadna Bjelorusija, sukladno dogovoru u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine XX. stoljeća, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Deseci tisuća građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protiviliStaljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.
Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističkeNjemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovskostanovništvo je također uništeno tijekom Holokausta. Poznata je bitka kod tvrđave Brest1941. godine. To je jedna od prvih bitaka tijekom Operacije Barbarossa. Potpuno odsječena i okružena Nijemcima, daleko od glavnog fronta, koji se brzo kretao prema Moskvi, malobrojnija Crvena armija odolijevala je napadima duže od očekivanoga. Bitka je postala simbol sovjetskog otpora nacistima. Tvrđava je proglašena "tvrđavom herojem" 1965., a Minsk"gradom herojem" 1974., zajedno s još nekim sovjetskim gradovima. Minsk je bio okružen njemačkim snagama krajem lipnja1941. Zarobljeni u ogromnom džep, Sovjeti su očajnički branili svoje pozicije. Njihov otpor je slomljen 9. srpnja, s više od 300.000 zarobljenih sovjetskih vojnika. Tijekom slijedeće tri godine okupacije, Nijemci su ubili oko 400.000 civila unutar i oko grada. Područje Minska postalo je središte za sovjetske partizanske aktivnosti iza neprijateljskih linija.
Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakonrata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika povelje o osnivanju Ujedinjenih naroda.
Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tijekom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditikomunizam”.
Kada je 26. travnja 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od gradića Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija s ukrajinsko-bjeloruske granice širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u prosincu te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među povjesničarima ostao zapamćen kao “kulturni Černobil”.
U lipnju 1988., pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapati. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim Gladomorom).
Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. srpnja 1990., a Republika Bjelorusija međunarodno je priznata kao 25. kolovoza 1991. godine. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u prosincu 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.
Od 1994. na čelu države se nalazi aktualni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji europski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i neovisnostmedija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokracije ipluralizma. Kada su u pitanju ljudska prava, stanje u Bjelorusiji se od 2005. godine počelo poboljšavati, kada je na inicijativuUkrajine odnosno pozitivnog lobiranja bivšeg predsjednika Viktora Juščenka, Bjelorusija pristupila Istočnom partnerstvu čime su se Bjelorusi našli u nešto manjoj političkoj i društvenoj izolaciji, a oporbeni politički aktivisti Bjelorusije pred nešto manjim državnim sankcijama.
Povijesna simbolika[uredi VE | uredi]
.svg)
Zastava bijeli-crven-bijeli i grb naziva „Pagonja“ izvorno su simboli Velike Kneževine Litve, a kasnije su bili simboli Narodne Republike Bjelorusije iz 1918. Iako je za vrijeme SSSR-a simbolika bila zabranjena, rabila se među bjeloruskim iseljeništvom.
Neposredno pred slom Sovjetskoga Saveza, simboliku je preuzeo bjeloruski narodni preporod da bi u prvim godinama neovisnosti zastava i grb bili i službeno priznati simbolima nezavisne Bjelorusije. Dolaskom na vlast, Aleksandar Lukašenko vraća staru gotovo nepromijenjenu sovjetsku zastavu i grb (od grba BSSR razlika je jedino u zamijeni srpa i čekića u obris Bjelorusije i natpis na vrpci BSSR je promijenjen u Republika Bjelorusija), a stara trobojnica i Pagonja postaju simboli demokracije i borbe protiv trenutačno vladajućeg režima Aleksandra Lukašenka.
Opći podaci[uredi VE | uredi]
- Površina - 207.600 km2.
- Udaljenost: sjever – jug: 560 km, istok – zapad: 650 km
- Stanovništvo – 9,503.807 (popis 2009.)
- Etnički sastav Bjelorusije: Bjelorusi 81.2%, Rusi 11.4%, Poljaci 3.9%, Ukrajinci 2.4%, Židovi 1.1%
- Glavni grad – Minsk (1,834.200) (popis 2010.)
- Ostali veći gradovi: Gomel (484.300), Mogilev (354.000), Vitebsk (348.800), Grodno (328.000), Brest (310.800).
- Religijska pripadnost : 70 % pravoslavci, 20 % - rimokatolici, 7 % - grkokatolici
- Upravna podjela – Bjelorusija je podijeljena na 6 oblasti sa središtima u najvećim i najrazvijenijim gradovima u regiji: Minsk, Brest, Vitebsk, Gomel, Grodna i Mahiljov. Svaka se oblast dijeli na manje jedinice – rajone.
- Najviši vrh: Dzeržinska gora 345 m
- Najduža rijeka: Dnjepar 2280 km
- Omjer stanovništva: selo 29 % / grad 71 %
- Pismenost stanovništva: 99,6 %
Upravna podjela[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Upravna podjela Bjelorusije
Najveća jedinica upravne podjele Bjelorusije su oblasti (bje: voblastsi), Bjelorusija se sastoji od šest oblasti i grada Minsk koji ima specijalan status pošto je i središte Minske oblasti. Oblasti nose nazive središte oblasti takoBrestska oblast je dobila ime po glavnome gradu oblasti Brestu.
Svaka oblast dijeli se na rajone, kojih u Bjelorusiji ima 118.
| # | Oblast (Bjeloruski naziv) | |
|---|---|---|
| 1 | Minsk (grad) (горад Менск) | |
| 2 | Brestska oblast (Берасьцейская вобласьць) | |
| 3 | Gomelska oblast (Гомельская вобласьць) | |
| 4 | Grodnenska oblast (Гарадзенская вобласьць) | |
| 5 | Mogilevska oblast (Магілёўская вобласьць) | |
| 6 | Minska oblast (Менская вобласьць) | |
| 7 | Vitebska oblast (Віцебская вобласьць) | |
Zemljopis[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Bjelorusije
Bjelorusija se nalazi između 51° i 57° sjeverne zemljopisne širine i između 23° i 33° istočne zemljopisne dužine. To je kopnena, relativno ravna zemlja, koja ima i mnogo močvarnog zemljišta. U Bjelorusiji se nalazi jedna od najvećih močvara uEuropi - Pripjatska močvara, koja je dio Polesije. Oko 40% Bjelorusije pokriveno ješumama.[4] Ima čak 11 000 jezera te oko 20 000 vodotoka.[5] Tri glavne rijeke koje teku kroz zemlju su: Njemen, Pripjat i Dnjepar. Njemen teče prema zapadu i ulijeva se u Baltičko more. Pripjat teče prema istoku i ulijeva se u Dnjepar. Dnjepar teče prema jugu do Crnog mora.[6] Ostale značajnije rijeke su: Berezina i Sož.
Bjelorusija je nizinska zemlja pa se najviši vrh, koji se nalazi na Dzeržinskoj gorinalazi na samo 345 metara. Najniža točka je na rijeci Njemen na 90 m. Prosječnanadmorska visina je 160 m. Klimatska obilježja su hladne zime, s prosječnom siječanjskom temperaturom od -6°C te blagim i vlažnim ljetima s prosječnom temperaturom od 18°C. [7] Snijeg se zadržava na tlu od prosinca do ožujka. Prosječna godišnja količina oborina kreće se od 550 do 700 mm. Zemlja je u prijelaznoj zoni između kontinentalne klime i oceanske klime.
Prirodni resursi su: šume, jezera, poljoprivredna zemljišta, treset, male količinenafte i zemnog plina, granit, vapnenački dolomit, lapor, kreda, pijesak, šljunak iglina.
Nekada je cijela zemlja bila pod šumama. Na zapadu zemlje nalazi se Bjelovjeska šuma, koja je najveća prašuma u Europi, gdje u prirodi boravi europski bizon. Bjeloruske šume su listopadne i crnogorične. Glavne vrste drveća su: bukva, hrast,smreka, bor i breza. Bogat je životinjski svijet šuma kojeg čine: jeleni, srne, vukovi,medvjedi, lisice, zečevi, kune, razne ptice itd. U jezerima i vodotocima ima mnogoribe te vidri i dabrova. Glavne poljodjelske kulture su: ječam, heljda, lan, krumpir,šećerna repa i pšenica.
Oko 70 % zračenja iz Černobila pogodilo je Bjelorusiju od 1988. godine na dalje. Černobil se nalazi blizu granice. Oko petina površine na jugoistoku zemlje, uglavnom poljoprivredno zemljište i šume i dalje su pod utjecajem zagađenja od zračenja.[8]Opasno je po ljude, ako se dugotrajno živi na tom području. Kratkotrajni posjeti su bezopasni. Ujedinjeni narodi i druge međunarodne organizacije imaju za cilj smanjiti razinu zračenja u pogođenim područjima metodama, koje su namijenjene smanjenju razine cezija-137 u tlu.
Bjelorusija na sjeveru graniči s Latvijom, na sjeverozapadu s Litvom, s Poljskom na zapadu, s Rusijom na sjeveru i istoku i sUkrajinom na jugu.
Bjelorusija je površinom nešto manja od Velike Britanije i Rumunjske te američke savezne države Kansas.
Najveći gradovi
|
Najduže rijeke
|
Najveća jezera
|
Klima[uredi VE | uredi]
Zbog blizine Baltičkog mora (257 km od najbliže točke), klima je umjereno kontinentalna. Zime traju između 105 i 145 dana, aljeta do 150 dana. Prosječna temperatura u siječnju iznosi -6 °C, a prosječna srpanjska temperatura oko 18 °C s visokom vlažnosti zraka. Prosječna godišnja količina oborina kreće se između 550 i 700 milimetara, a ponekad i više.
| [sakrij]Klimatološki srednjaci za Minsk | |||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| mjesec | sij | velj | ožu | tra | svi | lip | srp | kol | ruj | lis | stu | pro | godina |
| srednja dnevna temperatura, °C | -6.9 | -6.2 | -1.9 | 5.4 | 12.4 | 15.9 | 17.4 | 16.3 | 11.6 | 5.8 | 0.1 | -4.2 | 5.5 |
| oborine, mm | 41.9 | 37.7 | 38.4 | 44.6 | 59.3 | 81.7 | 88.3 | 81.1 | 57.5 | 45.9 | 51.2 | 48.1 | 678.3 |
| Izvor: World Climate [9] | |||||||||||||
Stanovništvo[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Bjelorusije
Prema popisu stanovništva iz 2009. godine, broj stanovnika je 9,503.807. Bjelorusi čine 83,7% od ukupnog stanovništva. Slijedeće najveće etničke skupine su: Rusi (8,3%), Poljaci(3,1%) te Ukrajinci (1,7 %). U Bjelorusiji su dva službena jezika: bjeloruski i ruski. Od 1990. godine, samo je bjeloruski bio službeni jezik, a ruski je to postao nakon referenduma 1995. godine.[10] U Bjelorusiji stoljećima su strani vladari potiskivali bjeloruski jezik. U Sovjetskom Savezu na prostoru Bjelorusije, službeni jezik u školama i ustanovama bio je samo ruski. Ugradovima se više cijenio ruski, dok se bjeloruski govorio uglavnom na selu. Ova dva jezika slična su pa je većina stanovništva dvojezična, razumiju oba jezika. Službeno pismo jećirilica. Kao prvi jezik, ruski koristi čak 72% stanovništva, dok bjeloruski, samo 11,9%.[11]Nacionalne manjine govore i: poljski, ukrajinski i jidiš.[12] U Bjelorusiji postoji miran i skladan suživot između većinskog naroda i manjina, zbog sličnosti u jeziku i običajima.
Gustoća stanovništva je 48 ljudi po četvornom kilometru.[13] U gradovima živi 70% stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je samo 20% gradskog stanovništva. Broj se naglo povećao, zbog gospodarske krize na selu i masovne sovjetske industrijalizacije u gradovima.[14] Bjelorusija je pretrpjela strašne gubitke stanovništva tijekom povijesti, a naročito prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Na prostoru Bjelorusije, vodile su se žestoke borbe između Sovjetskog Saveza inacističke Njemačke. Poginulo je 20% stanovništva tj. oko 2,2 milijuna ljudi. Još oko 700.000 stanovnika poginulo je od progona sovjetskog režima. Prije Drugog svjetskog rata, Židovi su činili 10% stanovništva, a u gradovima poput Minska,Hrodne i Pinska čak i preko 50%. Danas ih ima 10% od nekadašnjeg broja. Nakon Drugog svjetskog rata, doselio se velik broj Rusa, koji su se lako uklopili.
Minsk je glavni i najveći grad i ima 1,836.808 stanovnika Homel s 481.000 stanovnika drugi je najveći grad. Ostali veliki gradovi su: Mogilev (365.100 stanovnika), Vitebsk (342.400 stanovnika), Hrodna (314.800 stanovnika) i Brest(298.300 stanovnika).
Kao i mnoge druge europske zemlje, Bjelorusija ima negativnu stopu rasta stanovništva i negativan prirodni rast. Godine2007., broj stanovnika smanjio se za 0,41%, a stopa fertiliteta bila je 1,22. Stopa migracija je vrlo mala. Godine 2007., 69,7% stanovništva činila je populacija u dobi od 14. do 64. godine starosti, 16% je mlađih od 14. godina, dok 14,6% stanovništva ima 65 ili više godina. Populacija postepeno sve više stari. Prosječna dob je 37 godina, a procjenjuje se da će će biti između 55 i 65 godina u 2050. godini.[15] Prosječni životni vijek je 68,7 godina (63,0 godina za muškarce i 74,9 godina za žene). Više od 99% Bjelorusa su pismeni.[16]
| Pokazatelj | Vrijednost | Položaj u svijetu |
|---|---|---|
| Ljudski razvojni indeks(2005.)[17] | 0,804 | 64 od 177 |
| Očekivana životna dob (2011.)[18] | 71,2 | 139 od 192 |
| Stanovništvo (srpanj 2011.)[19] | 9.577.552 | 88 od 193 |
| Broj žena na 100 muškaraca | 113 | - |
Religija[uredi VE | uredi]
Oko 80% stanovništva izjasnilo se kao vjernici Ruske pravoslavne crkve (Bjeloruski egzarhat), 10% su rimokatolici, a 2% protestanti. Od ovog broja svega 18% pravoslavnih vjernika redovno posjećuje crkve, dok je broj katoličkih vjernika koji posjećuju crkve nešto veći.
Do Drugog svjetskog rata, Bjelorusija je imala veliku židovsku zajednicu, ali danas je postotak Židova manji od 1%. Islam kao religiju ispovijedaju tatarska (15 000) iazerska manjina. U katolike se uglavnom ubrajaju pripadnici poljske i litavskemanjine, a protestanti su pripadnici njemačke manjine. Jedan manji dio pripadnikaukrajinske manjine su grkokatolici. Katolici najviše žive na području grada Hrodnog.Katolička Crkva u Bjelorusije sastoji se od jedne nadbiskupije Minsk-Mogilev, koja se sastoji od nekoliko biskupija. Nadbiskup je Poljak Tadeusz Kondrusiewicz.Apostolski nuncij u Bjelorusiji od 2004. do 2011. bio je hrvatski biskup Martin Vidović.
Bogoslužje se u pravoslavnim crkvama služi na ruskom jeziku, a u katoličkim na poljskom. Bilo je nastojanja, da se služi i nabjeloruskom jeziku, ali nije naišlo na plodno tlo.
Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti protjerivale su pripadnike svih vjera, oduzimali im imovinu te zatvorili i pogubili dio vjernika. To je rezultiralo slabljenjem vjerskih zajednica. Nakon pada komunizma, došlo je do prestanka represijenad vjernicima.
Prema članu 16 Ustava, Bjelorusija je sekularna država bez službene religije i svim građanima zajamčeno je pravo na slobodu vjeroispovjesti.
Nema komentara:
Objavi komentar