Južnoafrička Republika

Južnoafrička Republika, službeno Republika Južna Afrika,^[2] država je na krajnjem jugu afričkog kontinenta, na obalama Atlantskog i Indijskog oceana. Graniči na sjeverozapadu s Namibijom, na sjeveru s Bocvanom iZimbabveom te na sjeveroistoku s Mozambikom i Svazijem. Neovisna kraljevina Lesoto potpuno je okružena južnoafričkim teritorijem.

Sadržaj

[sakrij]

Povijest[uredi VE | uredi]

Južna Afrika pripada područjima koja je čovjek najranije naselio. Fosilninalazi vrsta iz roda Australopithecus stari su oko 3 milijuna godina. Najstariji današnji stanovnici zemlje su pripadnici gotovo izumrlih stočarskih i lovačkih naroda Khoikhoi (u Europi poznati kao Hotentoti) iSan (Bušmani). U prvom i drugom tisućljeću poslije Krista doseljavaju se sa sjeveroistoka na područje Južne Afrike narodi skupine Bantu koji danas čine većinu crnog stanovništva i donose poljoprivredu i obradu metala.

Godine 1488. Portugalac Bartolomeu Dias je kao prvi Europljanin oplovioRt dobre nade kod današnjeg Kaapstada. Prvo stalno naselje, malu opskrbnu postaju za brodove na putu u Indiju, utemeljili su Nizozemci 1652. Kolonija na Rtu dobre nade rasla je ispočetka doseljavanjem farmera i stočara iz Nizozemske i susjednih zemalja, a kasnije i visokim prirodnim prirastom, potiskujući na sjeveru i istoku domorodačko stanovništvo. Buri, kako su se zvali kolonisti, uskoro su zbog velike udaljenosti od matice oblikovali zasebnu kulturu i jezik, afrikaans. Adam S. Eterovich navodi mogućnost da su Dubrovčani na jugu Afrike, nedaleko od rta Dobre nade, u zaljevu Mossel (Mossel Bay) utemeljili odmorišno-opskrbnu postaju koja im je služila na putovanjima za Indiju, i to prije Diasa, Da Game i van Riebeecka.^[3]

Dolazak Jan van Riebeecka, prvog europskog stanovnika, sa Devil's Peakom u pozadini

Južnoafrička Republika

Tijekom napoleonskih ratovaje koloniju na Rtu, strateški pozicioniranu na putu u Indiju, zauzelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Buri su bili nezadovoljni liberalnom britanskom politikom koja je zahtijevala zabranu ropstva. Oko 1835. započela je masovna seoba Bura na sjeveroistok, preko rijekaOranje i Vaal. Ovdje su se sukobili sa snažnimbantuskim državama i pobijedili ih zahvaljujući modernijem naoružanju i lokalnim saveznicima. Rezultat su bile dvije neovisne burske republike –Oranje (afr. Oranje-Vrystaat) i Transvaal.

Dotada poljoprivredno gospodarstvo Južne Afrike iz temelja je preoblikovano krajem 1860-ih kada su u mnogim područjima unutrašnjosti otkrivena nalazišta dijamanata i zlata. Uspješno iskorištavanje nalazišta zahtijevalo je velika ulaganja, a potrebni kapital imali su samo Britanci. Usto, jačali su britanski kolonijalni apetiti prema ostalim područjima južne Afrike, a postojanje neovisnih burskih država sve je više predstavljalo smetnju i konkurenciju. Nakon što je predsjednik Transvaala Paul Kruger odbio neburskim doseljenicima dati neograničeno biračko pravo izbio je 11. listopada 1899. burski rat.

Britanske su snage, peterostruko brojnije od burskih, uspjele u kratkom vremenu osigurati veća naselja i željeznice, ali nisu mogle kontrolirati ostatak zemlje, naseljen farmerima koji su pomagali burske gerilce. Tek su metode spaljene zemlje i interniranja burskih civila u koncentracijske logore Britancima omogućile pobjedu 1902.

U poslijeratnom razdoblju su, zahvaljujući svojoj većini u bijeloj populaciji, Buri (od tada zvani i Afrikaneri) dominirali političkim životom. Crno je stanovništvo isključeno iz političkog procesa i započela je zakonodavna sistematizacija i proširenje do tada uglavnom neformalne politike rasne segregacije. Snažan su poticaj segregaciji dali napori siromašnih bijelih radnika da se osiguraju od konkurencije jeftinije crne radne snage; neki su položaji u rudarskoj industriji rezervirani za bijelce, određena su područja u kojima se crnci mogu naseljavati, ograničen im je pristup u veće gradove. Prve crne političke organizacije (Afrički nacionalni kongres osnovan je 1912.) nisu uživale širu podršku, a kompromitiralo ih je i povezivanje s komunističkimpokretom.

Južna Afrika nevoljko je ušla u drugi svjetski rat na strani saveznika jer su mnogi Afrikaneri preferirali neutralnost. Rat je doprinio razvoju industrije, što je mnoge crnce privuklo iz ruralnih dijelova zemlje u gradove. Ojačale su crne sindikalne organizacije i rasno je pitanje ponovno izbilo u prvi plan. Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. značila je jačanje politike rasne segregacije, koja je tada dobila ime apartheid (afrikaans: odvojenost). Svi su stanovnici podijeljeni u četiri rasne skupine: bijelce, Bantu (crnce), obojene (miješane rase) i azijate. Zabranjeni su brakovi između pripadnika različitih skupina, ustanovljene su odvojene obrazovne, zdravstvene i druge javne ustanove, zabranjeno je kretanje crnaca u bijelačkim područjima bez propusnica, stvorene su enklave za naseljavanje crnaca kojima je dana ograničena samouprava (t.zv. bantustani).

Apartheid je uskoro izazvao snažnu crnu reakciju. Afrički nacionalni kongres je ojačao i u šezdesetim se godinama počeo koristiti terorističkim metodama, na što je vlada zatvorila njegove vođe, među kojima je najpoznatiji bio Nelson Mandela. Crni sindikati organizirali su niz štrajkova za bolje uvjete rada i veće plaće. Južnoafrička Republika suočila se s međunarodnom izolacijom i odljevom kapitala. Ipak, u situaciji hladnoratovske podjele zapadne vlade nisu bile spremne na uvođenje strogih sankcija kapitalističkoj i prozapadnoj Južnoj Africi.

Krajem 80-ih postalo je jasno da je održavanje apartheida nemoguće. Godine 1991. parlament je opozvao rasne zakone i oslobođena je većina političkih zatvorenika. Dvogodišnji pregovori predsjednika F.W. de Klerka i Mandele rezultirali su nacrtom privremenog ustava koji je izjednačio biračko pravo svih stanovnika Južne Afrike. Prvi višerasni izbori održani su u travnju 1994., a pobijedio je Afrički nacionalni kongres. Mandela je izabran za predsjednika.

U razdoblju od kraja apartheida Južna se Afrika suočava s brojnim problemima koji su dijelom rezultat naslijeđa segregacije: velikom nezaposlenošću među crnim stanovništvom, jednom od najviših stopa ubojstava i drugih nasilnih zločina u svijetu, kao i eksplozijom infekcije virusom HIV. Ipak, zemlja je uspjela očuvati političku i gospodarsku stabilnost.

Državno uređenje i politika[uredi VE | uredi]

Zgrada skupštine Južnoafričke Republike u Cape Townu

Južnoafrička Republika ima tri glavna grada, Cape Town je najveći od tri grada sjedište je skupštine, Pretoria je sjedište izvršne vlasti, a Bloemfonteinsudstveno središte. Južnoafrička Republika je više stranačka republika, s dva zakonodavna doma. Nacionalni savjet provincija je gornji dom sa 90 zastupnika, dok Narodna skupština je donji dom sa 400 zastupnika.

Članovi donjeg doma se biraju po proporcionalnom sustavu: polovica zastupnika se bira na nacionalnim listama, a druga polovica na provincijskim listama. Desetoro zastupnika se bira da predstavljaju svaku provinciju u gornjem domu, bez obzira na broj stanovnika provincije. Izbori za oba doma se organizuju na svakih pet godina. Vladu potvrđuje donji dom, a predstavnik stranke sa najviše osvojenih mjesta u Narodnoj skupštini je njen predsjednik.

Zgrada izvršne vlasti Južnoafričke Republike u Pretoriji

Osnove južnoafričkog pravnog sistema su rimsko-nizozemsko trgovačko pravo i osobno pravo sa engleskim općim pravom, koji su stigli sa nizozemskom ibritanskom kolonizacijom.^[4] Prvi zakon u Južnoafričkoj Republici zasnovan na europskim tradicijama donijela je nizozemska Istočnoindijska kompanija i naziva se Rimsko-nizozemsko pravo. Ono je uvedeno prije kodifikacije europskog prava u Napoleonov kod. Njega je u 19. stoljeću pratilo englesko pravo, i opće i statusno. Počevši od ujedinjenja 1910. godine, Južnoafrička Republika ima svoju skupštinu koja donosi zakona samo za sebe, zamenjujući one koji su prethodno vrijedili za bivše kolonije.

Od završetka apartheida 1994. godine politikom Južnoafričke Republike dominira Afrički nacionalni kongres, koji ima 60-70% biračke potpore. Glavna oporba Afričkom nacionalnom kongresu je Demokratska alijansa.

Nekada dominantna Nova nacionalna stranka, koja je kroz svog prethodnika Nacionalnu stranku uvela apartheid, je odlučila da se ujedini sa Afričkim nacionalnim kongresom 9. travnja 2005. godine. Druge značajnije stranke su Kongres naroda, koji se odvojio od Afričkog nacionalnog kongresa, i Slobodarska stranka Inkata, koja uglavnom predstavlja narod Zulu.

Od kraja apartheida, vanjska politika Južnoafričke Republike je fokusirana na njene afričke suradnike, posebno u Južnoafričkoj razvojnoj zajednici i Afričkoj uniji. Država je igrala ključnu ulogu posrednika u afričkim sukobima tokom posljednjih 15 godina, poput onih u Burundiju, Demokratskoj Republici Kongo, Komorima i Zimbabveu. Poslje ukidanja apartheida, Južnoafrička Republika je ponovo primljena u Commonwealth. Kao Južnoafrička Unija, Južnoafrička Republika je bila jedan od osnivača Ujedinjenih naroda.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Geografski smještaj i položaj[uredi VE | uredi]

Južnoafrička Republika je država smještena na krajnjem jugu Afrike o čemu svjedoči činjenica da se u njoj nalazi najjužnija točka Afrike - rt Agulhas (u prijevodu Igla). Smještena je u dva toplinska pojasa žarkom (na sjeveru) i južnom umjerenom (veći dio države) što se izravno održava na klimu ovog prostora.

Reljef Južnoafričke Republike[uredi VE | uredi]

Unutrašnjost zemlje zauzima velika brežuljkasta visoravan (1200–1800 m) koja se na istoku, jugu i zapadu strmo spušta prema uskoj obalnoj nizini. Na istoku se na granici ovih dvaju područja izdiže gorje Drakensberg (najviši vrh zemlje Njesuthi 3408 m).

Klima Južnoafričke Republike[uredi VE | uredi]

Južna Afrika uglavnom je sušna zemlja; količina oborina najveća je na istoku, a na sjeverozapadnoj obali je ispod 30 mm godišnje. Jugozapadni dio zemlje ima klimu vrlo sličnu mediteranskoj, što je pogodovalo naseljavanju Europljana.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Prema popisu iz 2001. crnaca je 79%, bijelaca 9,6%, obojenih 8,9%, Indijaca-azijata 2,5%. Crno se stanovništvo dijeli po etničko-jezičnoj pripadnosti: Zulu 23,8%, Xhosa 17,6%, Pedi 9,4%, Tswana 8,2%. Bijelci uglavnom govore afrikaans iengleski, koji je i jezik međusobne komunikacije.

Oko tri četvrtine stanovništva su kršćani, uglavnom pripadnici brojnih protestantskih crkava. Katolika ima 7,1%, a muslimana1,5%.

Jezici[uredi VE | uredi]

U Južnoafričkoj Republici popisan je 31 jezik, 24 od njih su živi jezici, 3 jezika govore se samo kao drugi jezici, a 4 jezika su izumrla. Službeni su (9): Afrikaans*, engleski, ndebele*, sjeverni sotho*, swati*, tsonga*, venda*, xhosa*, zulu*; nacionalni (2): južni sotho i tswana.

Popis jezika: afrikaans 4.740.000 (2006); birwa 15.000 (2004 R. Cook); camtho, nepoznat broj; engleski 3.670.000 (2006 popis); engleski 3.670.000 (2006 popis).; fanagalo ?; gail, 20.000 kao 2. ili 3. jezik; Hindi 361.000 (2003); khwe 1.100 (2000); korana†; nama 50.900 (2006); ndebele 640.000 (2006); nǀu 12 (2005 Crawhall); oorlams 32.000 (2006); ronga1.000 (2006); seroa†; sjeverni Sotho 4.090.000 (2006); južni sotho 4.240.000 (2006); južnoafrički znakovni jezik 12.100 (VanCleve 1986); swahili 2.000 (2006); swati 1.010.000 (1996 popis); tsonga 1.940.000 (2006); tsotsitaal ?; tswa 20.000 (2006); tswana 3.410.000 (2006); urdu 12.000 (2006); venda 980.000 (2006); ǀXam†; ǁXegwi†; xhosa 7.790.000 (2006); xiri87 (2000); zulu 9.980.000 (2006)^[5]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Južna Afrika je gospodarski najrazvijenija zemlja na kontinentu. Iako danas najveći udio u BDP-u ima tercijarni sektor, velike izvozne prihode donosi tradicionalno snažno rudarstvo i proizvodnja zlata, platine i kroma po kojima zauzima prvo mjesto u svijetu. BDP je u 2004. iznosio 11.100 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u. Južnoafrička Republika ima jednu od najmanje ravnomjernih raspodjela bogatstva među razvijenim zemljama: 10% najbogatijih kućanstava ima 45,9% ukupnih prihoda (za usporedbu, taj je udio u SAD-u također visokih 30,5%).

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Južnoafrička Republika podjeljena je na devet provincija, svaka provincija podjeljena je na općine.

Provincije u Južnoafričkoj Republici

Provincija	Središte	Najveći grad	Površina (km²)^[6]	Stanovnika (2007.)^[7]	Gustoća naseljenosti
Istočni Kaapland	Bhisho	Port Elizabeth	169.580	6.527.747	38,5
Slobodna država	Bloemfontein	Bloemfontein	129.480	2.773.059	21,4
Gauteng	Johannesburg	Johannesburg	17.010	10,451.713	614,4
KwaZulu-Natal	Pietermaritzburg	Durban	92.100	10,259.230	111,4
Limpopo	Polokwane	Polokwane	123.910	5,238.286	42,3
Mpumalanga	Nelspruit	Nelspruit	79.490	3,643.435	45,8
Sjeverozapad	Mafikeng	Rustenburg	116.320	3,271.948	28,1
Sjeverni Kaapland	Kimberley	Kimberley	361.830	1,058.060	2,9
Zapadni Kaapland	Kaapstad	Kaapstad	129.370	5.278,585	40,8

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

JSE najveća burza na afričkome kontinentu

Prema klasifikaciji UN-a, Južnoafrička republika je u rangu zemalja sa srednjim prihodima po glavi stanovnika, sa velikim rezervama sirovina, dobro razvijenim financijskim, pravnim, komunikacijskim, energetskim i prometnim sektorima, sa burzom koja se svrstava među prvih 20 u svijetu i dobrom infrastrukturom koja omogućava dobru raspodjelu robe u velikim urbanim centrima širom zemlje. Južnoafrička Republika je po bruto domaćem dohotku bila 32. država na svijetu u 2008. godini.^[8]

Najrazvijenija područja su smještena u okolici pet gradova: Cape Towna, Port Elizabeta, Durbana, Pretorije i Johannesburga. Izvan ovih područja, gospodarstvo je slabije razvijeno i siromaštvo još uvijek prevladava usprkos vladinim naporima za ekonomskim razvojem. Ipak, ključna zaostala područja su posljednjih godina doživjela brz razvoj. U te dijelove države spadaju područja od Pozelovog zaljeva do zaljeva Pletenberg, područje Rustenburga, Nelspruita, Bloemfonteina, obala Western Cape‎a i sjeverna obala KwaZulu-Natala.

Elektrana u provinciji Mpumalanga

Nezaposlenost je izuzetno velika sa velikim nejednakostima u prihodima po pojedinim društvenim skupinama. U razdoblju od 1995. do 2003. godine broj prijavljenih radnih mjesta se smanjio, a porastao je broz zaposlenih na crno, te se nezaposlenost ukupno povećala.^[9] Prosječan prihod južnoafričkog domaćinstva je između 1995. i 2000. značajno opao. Prosječno bjelačko domaćinstvo je 1995. godine zarađivalo četiri puta više od prosječnog crnačkog domaćinstva. Godine 2000., taj odnos se pogoršao na 6:1.^[10]

Poljoprivreda u Južnoj Africi nije dominantna grana. Poljoprivreda zapošljava oko 10% stanovništva i čini oko 2,6% BDP-a države.^[11] Uslijed suhih klima, zemljište je neplodno, pa se samo 13,5% površine može koristiti za uzgajanje usjeva, a samo 3% zemljišta se može smatrati visoko plodnim.^[12] Osim toga, zbog postojanja različitih klima, uzgajaju se i različite vrste. U zapadnim provincijama uzgaja sevinova loza i proizvodi vino, a posljednjih godina država se po njegovoj proizvodnji probila na peto mjesto u svijetu. Uzgajaju se i jabuke, breskve, marelice i višnje, a od tropskog voća papaja, mango, banana, dinja, ananas i dr. U području Kara razvijen je uzgoj stoke, ovaca i krava, dok se u provinciji Free State uzgajaju žitarice (pšenica i kukuruz).

Poljoprivredne plantaže u provinciji Mpumalanga

Tijekom posljednjih nekoliko godina, država je izvela nekoliko reformi poljoprivrednog sektora, kao što su agrarna reforma i deregulacija tržišta za poljoprivredne proizvode. Južnoafrička vlada je zacrtala preraspodjelu oko 30% obradivog zemljišta crnačkim farmerima do 2014. godine.^[13]

Uništavanje životne sredine lošom uporabom zemljišta i globalnim klimatskim promjenama negativno utječe i na poljoprivrednu proizvodnju u zemlji. Južnoafrička Republika je izuzetno ranjiva na klimatske promjene i opadanje količine površinskih voda kao posljedice klimatskih promjena. Neka predviđanja prognoziraju da se količina površinskih voda može smanjiti za 60% do 2070. godine u dijelovima Western Capea.^[14] Da bi popravila štetu nastalu zbog loše uporabe zemljišta, vlada Južnoafričke Republike podržava plan koji promiče održivi razvoj i uporabu prirodnih resursa.^[15]

Južnoafrička Republika je industrijski najrazvijenija zemlja Afrike ^[16]. Veliki industrijski centri su Cape Town, Johannesburg, Port Elizabeth i Durban, koji su ujedno i središta kemijske, tekstilne industrije, elektronske industrije i proizvodnje motornih vozila, kao i proizvodnje oružja. U Južnoafričkoj Republici razvijene su i crna i obojena metalurgija.

Južnoafrička Republika je najveći proizvođač zlata na svijetu.^[17] Osim u proizvodnji zlata, država je svjetski lider i u proizvodnji platine, mangana, kroma i dijamanata.^[18] Naftne rezerve su oskudnije, ali je značajno bogatstvo ugljenom, osobito na istoku države. Preko 50% električne energije dobiva se u termoelektranama sagorijevanjem ugljena iz domaćih ležišta. Južnoafrička Republika posjeduje također zalihe bakra, željeza, olova i nekih rijetkih metala. U zemlji postoji oko 700 rudnika, a izvoz ruda čini preko 50% ukupnog izvoza JAR-a. Rafinerije su smještene u Durbanu i Cape Townu.

Izvori[uredi VE | uredi]

↑ ^{Jump up to:1,0} ^1,1 Kratki pregled rezultata popisa stanovništva iz 2011. godine Census 2011 - Census in brief (PDF). Statistics South Africa. pristupljeno 4. lipnja 2013.
Jump up↑ Službena skraćena i puna imena država na hrvatskom i engleskom jeziku / priredio prof.dr.sc. Božidar Bakotić. - Četvrto izmijenjeno izdanje - Zagreb: Diplomatska akademija, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija RH, 2011.
Jump up↑ Croatian Heritage Adam S. Eterovich: Are Croatians (amongst) the First Settlers in South Africa?
Jump up↑ Pamela Snyman and Amanda Barratt (2. listopada 2002.). Researching South African Law. Library Resource Xchange. pristupljeno 23. lipnja 2008.
Jump up↑ Languages of South Africa
Jump up↑ (2009.) “The land and its people”, South Africa Yearbook 2008/09, str. 7–24, Pretoria: Government Communication & Information System. Pristupljeno 23. rujna 2009.. ISBN 978-0-621-38412-3
Jump up↑ Community Survey 2007: Basic results (PDF). Statistics South Africa. pristupljeno 23. rujna 2009.
Jump up↑ Svjetska Banka Dohodak po stanovništvu (2008).
Jump up↑ Post-Apartheid South Africa: the First Ten Years - Unemployment and the Labor Market. IMF.
Jump up↑ SARPN — South Africa.
Jump up↑ Unequal Protection: Izvješće Human Rights Watch, 2001, engl. {{{1}}}
Jump up↑ -{Mohamed, Najma: Greening Land and Agrarian Reform: A Case for Sustainable Agriculture, in At the Crossroads: Land and Agrarian Reform in South Africa into the 21st century, ed. Cousins, Ben. Bellville, School of Government, University of the Western Cape, 2000, ISBN 1-86808-467-1.}- engl. {{{1}}}
Jump up↑ hands land to South African farmers
Jump up↑ Klimatske promjene u Africi
Jump up↑ J. Turpie. Impacts of Climate Change in South Africa: A Preliminary Analysis of Unmitigated Damage Costs.
Jump up↑ Velika enciklopedija geografije, str. 382—383
Jump up↑ Velika enciklopediaj geografije, str. 382—383
Jump up↑ Velika enciklopedija geografije, str. 382—383

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Južna Afrika

Missions Atlas Project Area of the World Country (Južnoafrička Republika)

[otkrij] v · r · u Commonwealth

[otkrij] v · r · u Države u Africi

[otkrij] v · r · u Etničke grupe Južne Afrike

Kategorija: