Libija

), država je u sjevernoj Africi na obali Sredozemnog mora. Graniči na istoku s Egiptom, na jugoistoku sa Sudanom, na jugu s Čadom iNigerom, na zapadu s Alžirom te na sjeverozapadu s Tunisom.

Do početka 20. stoljeća područje današnje Libije bilo je pokrajinaOsmanskog Carstva. Godine 1912. Libija je postala talijanskomkolonijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je poprište žestokih pustinjskih borbi, a nakon rata Libiji je dana neovisnost. Otkriće nafte 1959. potpuno je preobrazilo dotada siromašnu zemlju ovisnu o stranoj pomoći. Godine 1969. u vojnom je udaru vlast preuzela vojna skupina na čelu s Moamerom Gadafijem koji od tada, iako bez formalnih funkcija, vlada do 2011., kada je nakon ustanka naroda koji je prerastao u rat (Rat u Libiji 2011.), na kraju i ubijen. Danas je Libija demokratska republika.

S površinom od skoro 1.800.000 km², Libija je četvrta po veličini država u Africi, te sedamnaesta na svijetu. S obzirom na površinu, Libija ima vrlo mali broj stanovnika, a od ukupno 5,7 milijuna stanovnika, njih 1,7 živi u glavnom gradu Tripoliju. Tripolitanija, Cirenaika i Fezan tri su regije na koje se Libija tradicionalno dijeli.

Zbog visokih prihoda od prodaje nafte, te malog broja stanovništva ovo je jedna od najbogatijih država u Africi. Libija ima najveći indeks ljudskog razvoja u Africi, te također i jedan od najvećih BDP-a po stanovniku na afričkom kontinentu. Libija ima teške ekonomske posljedice zbog revolucije i rata 2011.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Ime drevnog berberskog plemena „Libu“ (egipatski: r'bw, punski: lby 𐤉𐤁𐤋) u grčki jezik je ušlo pod nazivom Libuēs, nakon čega je u latinskom jeziku dobilo oblik Libyes. Teritorij plemena Libu na dorskom dijalektu starogrčkog nazivao se Libuā (na atičkom dijalektu teritorij se zvao Libúē), što je kasnije latinizirano kao Libya. Za vrijeme klasične Grčke ovaj izraz poprimio je mnogo šire značenje, te se počeo odnositi na cijeli kontinent koje se kasnije počeo zvati Afrikom. U ovo antičko doba, pretpostavljalo se da taj kontinent čini trećinu kopnene površine svijeta, uz Europu i Aziju.

U Srednjem vijeku, za vrijeme Ibn Halduna, Libu su zvali Lawata.^[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Drevna Libija[uredi VE | uredi]

Položaj „Libije“ u svijetu poznatom u starogrčko vrijeme (rekonstrukcija zemljovida svijeta prema Hekateju

Arheološka istraživanja potvrđuju da su obalno područje Libije Berberi nastanjivali prije 10.000 godina, a bili su vješti ratari i stočari.^[2]

U kasnijim vremenima područje, ili dijelove teritorija, današnje Libije zauzimale su razne kulture: Feničani, Kartažani, Grci, Perzijanci, Rimljani, Vandali, Arapi, Turci iBizantinci.

Iako postoje grčke i rimske ruševine u Cireni, Leptis Magni i Sabrati, danas je ostalo vrlo malo tragova ovih antičkih kultura.^[3] Poznato je da su postojali kulturni i vjerski kontakti sa drevnim Egipćanima, posebno s područjem oko delte Nila. Iako su pretpovijesni dokazi nepotpuni, kasniji dokumenti potvrđuju ove utjecaje.

Iako i danas u Libiji postoje izdvojena berberska naselja, te ovi narodi i dalje žive u području od atlantske obale Afrike sve do oaze Siva u Egiptu, jnihov broj se znatno smanjio zbog klimatskih promjena i širenja pustinje. Od zemalja Magreba, najveći broj Berbera živi u Maroku i Alžiru, a također postoji i znatne zajednice u Tunisu i Libiji, iako točne brojke nisu određene.^[4]

Antička kolonizacija[uredi VE | uredi]

Slavoluk rimskog caraSeptimija Severa (146.–211.) u Leptis Magni.

Feničani su prvi koji su na području današnje Libije osnovali svoje trgovačke postaje. Trgovci izTira (u današnjem Libanonu) uspostavili su trgovačke odnose s lokalnim berberskim plemenima, a ujedno su uspostavili i sporazume kojima su osigurali suradnju plemena za iskorištavanje sirovina.^[5]^[6] Do 5. stoljeća pr. Kr. razvila se najznačajnija fenička kolonijaKartaga, koja je svoj utjecaj proširilo po većem dijelu Sjeverne Afrike. Punska naselja i utjecaj postojali su i na obalnom području današnje Libije, a uključivali su gradove Oea (Tripoli), Libdah (Leptis Magna) i Sabratha. Ovo područje kasnije je dobilo grčki naziv Tripolis („tri grada“), a današnji glavni grad Libije svoje ime dobiva iz ovog izraza.

Grci istočnu Libiju osvajaju kada je, prema legendi, iseljenike s napučenog otoka Tireproročnica sa Delfa uputila da pronađu novi dom u sjevernoj Africi. Godine 630. pr. Kr. Grci osnivaju grad Cirenu.^[7] U idućih dva stoljeća osnivaju se još četiri važna grčka grada u ovom području: : Barka (Al Mardž), Euhesperides (Bengazi), Tauheira (Tukrah) i Apolonija, cirenska luka. Zajedno s Cirenom, ovi gradovi znani su kao Pentapolis („pet gradova“).

Rimljani su ujedinili sve tri libijske regije. Tripolitanija i Cirenaika postale su razvijene rimske provincije i takvima ostale idućih šest stoljeća.^[8] Ruševine iz rimskog razdoblja, kao one u Leptis Magni, svjedoče o razvijenosti ovog kraja u vrijeme rimske vlasti. U ovo vrijeme gradovi su uživali u urbanom životu Rimskog Carstva. Brojni umjetnici i trgovci iz cijelog carstva došli su ovamo živjeti i djelovati, ali su gradovi Tripolitanije zadržali svoj punski kulturni karakter, dok je u Cirenaiki prevladavala grčka kultura.

Islamsko osvajanje[uredi VE | uredi]

Prikaz žene iz Tripolija u 16. stoljeću, za vrijeme osmanske vlasti u Libiji

Zbog slabe bizantske obrane, Arapi su lako osvojili Pentapolis. Od tuda je dalje osvajanje vodioUkba ibn Nafi koji je bez otpora zauzeo Fezan. Godine 647., vojska od 40.000 Arapa prodrla je dublje u zapadnu Libiju, te zauzela Tripoli koji je dotad bio pod kontrolom Bizanta. Libija je u potpunosti osvojena 655., te pripojena Omejidskom kalifatu. Godine 750., Abasidi svrgavaju Omejide s vlasti i premještaju sjedište u Bagdad. Emiri i dalje zadržavaju vlast na libijskoj obali. Godine 800., kalifa Harun er-Rašid imenuje Ibrahima ibn al-Aglaba na mjesto namjesnika.Aglabidi su u Africi imali znatnu autonomiju od bagdadskog kalife, iako je on zadržao duhovni autoritet. Aglabidi su u Libiji izvršili niz reformi, popravili rimske sustave navodnjavanja, te uveli red i prosperitet u tom području. Krajem 9. stoljeća, sunitske Aglabide napadaju šijitski ismailiti, te svog vođu postavljaju kao imama Magreba.

Šijitski Fatimidi 972. dolaze na vlast u Egiptu, te u Kairu osnivaju svoj kalifat. U njihovo vrijeme s Arapskog poluotoka u Libiju se doseljavaju arapska plemena koja istjerivaju lokalne Berbere, te vrše arabizaciju tog područja. Godine 1146., Tripoli napadaju Normani sa Sicilije. Almohadi 1158. dolaze u Tripoli iz Maroka, te tamo uspostavljaju svoju vlast. Almohadski emir Muhamad bin Abu Hafs vladao je Libijom od 1207. do 1221., te uspostavio berbersku dinastiju Hafsida.Hafsidi su vladali Tripolijem skoro 3. stoljeća, te su uspostavili značajne trgovačke i kulturne kontakte sa Europom. U Fezanu je u 13. stoljeću kralj Danama prisvojio teritorije sve do oaze Al-Džufra. Idućih stoljeća ovim su područjem vladale razne afričke dinastije i kraljevstva. Početkom 16. stoljeća libijska je Sahara došla pod vlast marokanskog vođe Muhamada al-Fazija.

Turci su zemlju osvojili sredinom 16.-og stoljeća, a vilajeti Tripolitanija, Cirenaika i Fezan postali su dijelovi njihovog carstva. Uz znatnu autonomiju karamanlijske paše vladale su Tripolitanijom od 1711. do 1835., ali su sve do sredine 18.-og stoljeća imale utjecaja i u ostale dvije libijske pokrajine. U novijoj povijesti ovo su bili prvi obrisi ujedinjene Libije koja će se tek kasnije pojaviti. Ujedinjenje ovih pokrajina slijedi tek nakon tursko-talijanskog rata 1911.–1912. i talijanske okupacije pod kojom su ove pokrajine pretvorene u kolonije.^[9]

Talijanska kolonija[uredi VE | uredi]

Talijanski kralj Viktor Emanuel III. u posjetu Bengaziju.

U razdoblju od 1912. do 1927. područje Libije bilo je kolonija Kraljevine Italije, poznato pod nazivom Talijanska Sjeverna Afrika. Kasnije je, u razdoblju od 1927. pa sve do 1934. ovaj teritorij razdvojen na dvije kolonije zvane Talijanska Cirenaika i Talijanska Tripolitanija, kojom su upravljali talijanski kolonijalni namjesnici. Talijanski kolonijalizam imao je strahovite posljedice po stanovništvo ovih područja, te je znatan broj Libijaca poginuo u zatvoreničkim logorima i borbi za oslobođenje. U ovo kolonijalno vrijeme, u Libiju se doselilo oko 150.000 Talijana, koji su činili oko petine od ukupnog stanovništva.^[10]

Godine 1934., Italija za svoju koloniju uvodi ime „Libija“ (talijanski: Libia), koje se odnosilo za skup triju pokrajina ove kolonije. Glavni organizator otpora talijanskoj okupaciji bio je Omar Muhtar koji je skoro 20 godina vodio pokret otpora, sve dok ga1931. nisu uhvatile talijanske snage i objesile. U razdoblju između 1928. i 1932. talijanska vojska je direktno ili indirektno u logorima pobila polovicu beduinskog stanovništva kolonije.^[11] Emir Cirenaike Idris I. vodio je libijski otpor talijanskoj okupaciji u razdoblju između dva svjetska rata.

Tijekom Drugog svjetskog rata, u Libiji su se odvile neke od važnih bitaka. U rujnu 1940. Italija je iz Libije pokrenula napad na Egipat. Ubrzo su iste godine britanske snage pokrenule protunapad kojim su prislilili talijanske snage na povlačenje u Libiju. Nakon što su izgubili Cirenaiku i veliki dio vojske, Italija traži pomoć od Trećeg Reicha. Uz njemačku pomoć vraćeni su izgubljeni talijanski teritoriji, te zajedničkim snagama njemačka i talijanska vojska napada Egipat. U travnju 1941. u bitki kod Tobruka poražena je vojska njemačkog generala Rommela, a nakon poraza u bitki kod El Alameina u potpunosti su poražene snage Sila Osovine u Libiji. U veljači 1943., njemačke i talijanske snage bile su prisiljene napustiti Cirenaiku i Tripolitaniju, čime završava talijanska kontrola nad Libijom.

U razdoblju između 1943. i 1951. Cirenaika i Tripolitanija dolaze pod britansku upravu, dok Fezan potpada pod francuskuupravu. Godine 1944., Idris I. vraća se iz egzila iz Kaira, ali odbija zauzeti mjesto u Cirenaiki sve dok se 1947. nisu uklonili neki elementi strane kontrole. Prema uvjetima mirovnog sporazuma sa Saveznicima 1947., Italija se odrekla svojih pretenzija na Libiju.^[12]

Nezavisna Libija[uredi VE | uredi]

Pukovnik Gadafi zajedno s egipatskim predsjednikom Naserom

Dana 21. studenog 1949., Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je rezoluciju o neovisnosti Libiji prije početka 1952. godine. U pregovorima sa UN-om, Libiju je predstavljao Idris I. Dana 24. prosinca 1951., Libija proglašava neovisnost kaoUjedinjena Kraljevina Libija, koja je osmišljena kao ustavna monarhija pod vodstvom kralja Idrisa.

Godine 1959., otkrivene su ogromne zalihe nafte, što je omogućilo znatan financijski oporavak zemlje koja je dotad bila među najsiromašnijima na svijetu. Iako su državne financije prodajom nafte znatno poboljšane, u narodu je počelo rasti nezadovoljstvo zbog zadržavanja profiti od nafte u rukama kralja i ostale libijske elite. Protumonarhijski osjećaji u narodu su još dodatno bujali pod utjecajem promjena u ostalim arapskim državama i pojavom arapskog nacionalizma diljem Bliskog Istoka i sjeverne Afrike.

Državni udar[uredi VE | uredi]

Dana 1. rujna 1969., manja skupina vojnih časnika pod vodstvom tad dvadesetsedmogodišnjeg časnika Moamera Gadafija organizira državni udar protiv kralja Idrisa, čime započinje Libijska revolucija.^[3] U to vrijeme Idris I. bio je u Turskoj na liječenju. Njegov nećak, prijestolonasljednik Hasan as-Senusi postaje kralj. Časnici koji su sudjelovali u revoluciji nisu željeli njega postaviti na čelo države kao kralja. U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske, kao i radijsku postaju sa samo 48 metaka.^[13] Hasan as-Senusi maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Ubrzo su revolucionari ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Gadafi je postao, te do danas ostao Vođa Revolucije.^[14]

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija[uredi VE | uredi]

2. ožujka 1977. na snagu je stupio zakon koji je Libiju pretvorio u socijalističku arapsku republiku. Uvedena je nova nacionalna zastava i grb (jedina jednobojna zastava na svijetu, zelene boje; po nazivu revolucije Gadafija „zelena revolucija“). Gadafi se povukao s državničke pozicije, iako je ostao de facto vođa države. U daljnjem periodu pogoršali su se odnosi Libije i SAD-a, zbog libijske potpore protuizraelskim terorističkim skupinama. Nakon terorističkog napada na berlinsku diskoteku u travnju 1986., američke su vojno-zračne snage bombardirale Tripoli i Bengazi. Pri tome je navodno poginula Gadafijeva pokćerka Hana. 21. prosinca 1988. dogodio se bombaški napad na civilni zrakoplov Boeing 747-121 američke zrakoplovne kompanije Pan American World Airways (let 103). Avion je imao rutu London-New York, a napad se dogodio iznad Škotske. Škotsko pravosuđe utvrdilo je kako je za bombaški napad odgovorna državna libijska teroristička organizacija. Kod eksplozije aviona, poginulo je svih 259 putnika, zrakoplov je kompletno uništen i na tlu je zbog pada aviona poginulo još 11 stanovnika u Škotskoj. Ukupno od navedenih žrtava njih su 189 bili državljani SAD-a, zbog čega se napad i smatrao napadom na SAD Sve do 11.rujna 2001., taj je bombaški napad bio na glasu kao najgori teroristički napad na SAD-e po broju žrtava. Libija nikada nije priznala napade u državno ime, ali je platila odštetu u visini 2,46 milijarda američkih dolara žrtvama napada. Naknadno, 2011. Gadafijev je ministar pravosuđa Mustafa Abdel Džalil izjavio kako je taj tadašnji bombaški napad 1986. i 1988. zapovijedio osobno Gadafi. Tu izjavu dao je švedskim novinama „Expressen“ u veljači 2011. Uglavnom, nakon tog napada 1988, 1993. su UN uvele sankcije Libiji, jer Libija nije željela izručiti dvojicu osumnjičenih libijskih agenata, a i u 2. zaljevskom ratu je Libija bila na iračkoj strani. Nakon što je do kraja otplatila odštetu žrtvama bombaškog napada iz 1988. te i žrtvama još jednog bombaškog napada na francuski civilni zrakoplov 1989. u kojem je ubijeno 170 osoba, u rujnu 2003. sankcije Libiji ukinute su u potpunosti. Tome je pridonijelo i to što je libijska vlada pokazala spremnost platiti odštetu žrtvama obitelji napada na berlinsku diskoteku 1986. godine. Također, 2000. je Gadafi utjecao na puštanje talaca (sa zapada) koje su držali islamistički teroristi na Filipinima. Iste godine Libija je osudila 331 osobu koja je bila uključena u napade na inozemne radnike u Libiji, a koje su smatrali da oduzimaju radna mjesta lokalnom stanovništvu. Uz sve navedeno, nakon terorističkog napada na SAD-e, 11. rujna 2001. Libija je bila na strani SAD-a, u smislu kako se SAD-e imaju pravo braniti protiv terorizma. U prosincu pak 2003. Libija je odustala od oružja za masovno uništenje te je i 2004. uništila kemijsko oružje te je 10. ožujka 2004. potpisala pravo međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju, na kontrolu nuklearnog oružja u Libiji. Nakon svega navedenog i ukinuća svih sankcija, uspostavljeni su 2006. diplomatski odnosi sa SAD-a, Francuskom i UK. Uz to je i Libija postala partner Italiji u borbi protiv ilegalnih imigranata. Naravno, za uzvrat Libija nije više bila pod embargom uvoza oružja.

Privremena savjetodavna vlada Libije[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Rat u Libiji
Kao domino efekt su se međutim demonstracije u Tunisu i arapskom svijetu krajem 2010. i početkom 2011. proširile i na Libiju. Došlo je do masovnih ali mirnih demonstracija protiv Gadafijeve diktature koja je trajala desetljećima. No, od 15. veljače 2011. Gadafijeve su vojne snage išle vojnim snagama protiv vlastitog naroda i u svega nekoliko dana ubijen je znatan broj civila. Na koncu je situacija eskalirala i u Bengaziju se oformila skupina pobunjenika protiv Gadafijevog režima. Dio libijske diplomacije im se pridružio. Zbog straha da će civili masovno stradati, vijeće UN-a donijelo je rezoluciju „1973“, a koje drugim državama omogućuje vojnim djelovanjem štititi civile u Libiji. Od tada NATO-ve snage na kapaljku štite pobunjenike koji su najviše u i oko grada Misrata na istoku Libije. Jedina prijelazna savjetodavna vlada koju priznaju libijski pobunjenici trenutno je u Bengaziju. Predsjedatelj prijelazne savjetodavne vlasti je Mustafa Mohamed Abud al-Dželail, a premijer prijelazne savjetodavne vlasti je Mahmud Džebril. Gadafi se još do danas nije predao. Broj žrtava raste iz dana u dan. NATO-ve napade ne podupire čitav svijet, pa tako niti privremenu savjetodavnu vladu u Libiji. Također, s druge strane, države koje podupiru privremenu libijsku vladu jamče, kako one države koje isto ne podupiru neće imati pravo na uvoziti i kupovati naftu iz Libije. Države koje podupiru privremenu savjetodavnu libijsku novu vladu su: države članice EU i države koje su prekomorski teritorij država članica EU, SAD, države arapske lige (Egipat, Alžir, Bahrein, Džibuti, Irak, Jemen, Jordan, Katar, Komori, Kuvajt, Libanon, Libija, Maroko, Mauretanija, Oman, Palestina, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Sirija, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati) , zatim Panama, Japan, Australija, Hrvatska i Albanija.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Topografska karta Libije

S površinom od 1,759.540 km² Libija je 17. po veličini država na svijetu, te je u usporedbi s površinom Hrvatske veća 30-tak puta. Zemlja na sjeveru ima izlaz naSredozemno more, na zapadu graniči s Tunisom i Alžirom, na jugozapadu s Nigerom, na jugu sa Čadom i Sudanom, te na istoku s Egiptom.

Zemlja se obično dijeli na tri povijesne regije od kojih Cirenaika čini 51% površine,Fezan 33%, a Tripolitanija 16%. Razlike između ovih regija nisu samo zemljopisne i političke, nego i kulturne i društvene. Cirenaika je arabizirana prije nego Tripolitanija gdje još postoje berberski domoroci. Fezan je pustinjsko zaleđe u čijim oazama žive većinom pripadnici etničkih manjina. Prije stjecanja nezavisnosti Libije stanovnici su se većino identificirali prema regijama u kojima su živjeli. Godine 1969., revolucionarna vlast promijenila je povijesne nazive regija iz Tripolitanije u Zapadnu Libiju, iz Cirenaike u Istočnu Libiju, te iz Fezana u Južnu Libiju. Ubrzo su se stari nazivi počeli ponovno koristiti.

Karakteristike[uredi VE | uredi]

Najznačajnije zemljopisne karakteristike Libije su obala na Sredozemnom moru i pustinja Sahara.

S obalom dugom 1770 kilometara, Libija ima najdužu obalu na Sredozemnom moru od svih afričkih zemalja.^[15]^[16] Dio Sredozemnog mora koji se nalazi sjeverno od Libije često se naziva Libijsko more. Sidranski zaljev je najveći zaljev na libijskoj obali koji i čini veliki dio te obale. Područje Sirtike uz zaljev označava povijesnu granicu između dvije regije ove zemlje. Prema nekima to područje označava i kulturnu granicu između arapskih zemalja, tj. dijeli ih na zapadne (Magreb) i istočne (Mašrik). Uz obalu Tripolitanije na području dugačkom više od 300 km uz pješčana područja i lagune nalaze se brojne obalne oaze. Oko 120 km od ove obale uzdiže se gorje Nafusa. Obala Cirenaike ima puno manje obalnih oaza, a u tom području nalazi se nizina 210 dugačka 120 km i široka 50 km. Iza ove nizine nalazi se Džabal al Akhdar ili Zelena gora koja je tako zvana zbog svog zimzelenog raslinja.

Pješčane dine u Libijskoj pustinji

Najveći dio zemlje pokriva Libijska pustinja koja je jedno od najsuših mjesta na svijetu^[3]. Na nekim mjestima kiša ne pada desetljećima, dok se u visoravnima to događa svakih 5 do 10 godina. Na sjeveroistočnom dijelu pustinje nalazi se velika depresija Katara. Temperature u ovoj pustinji znaju biti vrlo visoke, te je tako 1922. u području istočno od Tripolija zabilježen dosadašnji svjetski prirodni maksimum od 57,8 °C.^[17]

U ovoj pustinji postoji nekoliko manjih oaza, koje se obično nalaze u depresijama. Na zapadu postoji nepovezana skupina oaza zvana Kufra, koja se sastoji od oaza Tazerbo, Rebianae i Kufra.^[18] Visoravna područja u ovoj pustinji postoje u središtu, blizu egipatsko-sudansko-libijske granice. S otkrićem nafte u 1950-ima, otkrivena su i velika nalazišta podzemne vode koja su starija od same pustinje Sahare.^[19] U pustinji su nađeni krateri Arkenu koji su nastali udarom u površinu prije nekih 140 milijuna godina.

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Povijesno se Libija sastojala od tri regije ili države: Tripolitanije, Cirenaike i Fezana. U jednu jedinstvenu teritorijalnu jedinicu ova područja je spojilo talijansko osvajanje u tursko-talijanskom ratu. Talijani su 1934. ovo područje podijelili na četiri pokrajine i jedan teritorij: Tripoli, Bengazi, Al Bajda ,Misurata, te Teritorij Libijske Sahare.^[20]

Nakon stjecanja nezavisnosti, Libija je podijeljena na tri pokrajine (muhafazat),^[21] a 1963. na 10 pokrajina. ^[22]^[23] U veljači 1975. pravno su ukinute pokrajine, a uvedeni su kontrolni uredi za svaku od uravnih područja pod vlastitim ministarstvom.^[24] Ipak, sudovi i neki drugi državni aparati nastavili su koristiti staru upravno-prostornu podjelu.^[24] Godine 1983., Libija je podijeljena na 46 okruga (baladiyat), a četiri godine kasnije na 25 okruga.^[25]^[26] Godine 1995., zemlja je podijeljena na 13 okruga (shabiyah),^[27] pa 1998. na 26 okruga, te 2001. na 32 okruga.^[28] Prema zadnjoj teritorijalnoj podjeli iz 2007., Libija se dijeli na 22 okruga:

Trenutna upravna podjela na 22 okruga (od 2007.)

Karta Libije

Arapski naziv	Transliteracija	Stan. (2006.)^[29]	Br. (na karti)
البطنان	Al Butnan	159.536	1
درنة	Darnah	163.351	2
الجبل الاخضر	Al Džabal al Akhdar	206.180	3
المرج	Al Mardž	185.848	4
بنغازي	Bengazi	670.797	5
الواحات	Al Vahat	177.047	6
الكفرة	Al Kufrah	50.104	7
سرت	Surt	141.378	8
مرزق	Murzuk	78.621	22
سبها	Sabha	134.162	19
وادي الحياة	Vadi Al Haja	76.858	20
مصراتة	Misratah	550.938	9
المرقب	Al Murgub	432.202	10
طرابلس	Tarabulus	1.065,405	11
الجفارة	Al Džfara	453.198	12
الزاوية	Az Zavijah	290.993	13
النقاط الخمس	An Nukat al Hams	287.662	14
الجبل الغربي	Al Džabal al Garbi	304.159	15
نالوت	Nalut	93.224	16
غات	Gat	23.518	21
الجفرة	Al Džufrah	52.342	17
وادي الشاطئ	Vadi Al Šati	78.532	18

Okruzi se dalje djele na Osnovne narodne kongrese (مؤتمر شعبي أساسي‎) koji su najniža razina teritorijalne podjele.

Novosti Sveta

utorak, 1. ožujka 2016.

Libija

Libija

Sadržaj

Etimologija[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

Drevna Libija[uredi VE | uredi]

Antička kolonizacija[uredi VE | uredi]

Islamsko osvajanje[uredi VE | uredi]

Talijanska kolonija[uredi VE | uredi]

Nezavisna Libija[uredi VE | uredi]

Državni udar[uredi VE | uredi]

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija[uredi VE | uredi]

Privremena savjetodavna vlada Libije[uredi VE | uredi]

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Karakteristike[uredi VE | uredi]

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Nema komentara:

Objavi komentar