utorak, 1. ožujka 2016.

Izrael

Izrael

Država Izrael
מדינת ישראל
(Mədînat Jiśra'el)
دولة اسرائيل
(Dawlât Isrā'īl)
ZastavaGrb
ZastavaGrb
Himna
Hatikva
Položaj Izraela
Glavni gradJeruzalem
sjedište vlade: Tel Aviv (Tel Aviv)
Službeni jezikhebrejski i arapski
Državni vrh
 - PredsjednikReuven Rivlin
 - Predsjednik VladeBenjamin Netaniahu
Neovisnost14. svibnja 1948.
Površina149. po veličini
 - ukupno20.770 km2
 - % vode2 %
Stanovništvo96. po veličini
 - ukupno (2008.)7.412.200[1]
 - gustoća387/km2
Valutaizraelski novi šekel (100 agora)
Pozivni broj+972
Vremenska zonaUTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak.il
1 Ujedinjeni narodi i većina svjetskih država ne priznaju izraelsku odluku o Jeruzalemu kao glavnom gradu te veleposlanstva imaju u drugim gradovima.
Država Izrael (Medinat Jisra'el) je bliskoistočna zemlja, smještena uz istočni rub Sredozemnog mora. Izrael je parlamentarna demokratskadržava te jedina židovska država na svijetu. Površina države je 20.770 km2 (bez okupiranih područja) i ima 8.051.200 stanovnika prema procjeni za 2013. godinu. Ime potječe od Jakova, kasnije prozvanog Izrael, jednog od patrijarha židovskog naroda od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena. Izraelska zastava ima korijene u židovskoj tradiciji. Bijela pozadina simbolizira čistoću. U sredini je Davidova zvijezda koja simbolizira savez Boga i Židova. Gornji trokut zvijezde simbolizira Boga koji se saginje prema narodu, a donji trokut simbolizira Židove koji pružaju ruku Bogu. Plave pruge simboliziraju talit, židovski molitveni šal.
O trajnoj žudnji Židova za povratkom u svoju zemlju govore već biblijske riječi iz doba babilonskog ropstva. Jeruzalem se u biblijskom tekstu spominje oko 700 puta.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Etimologija Izraela
„Izrael“ znači Onaj tko se hrvao s Bogom ili Božji kraljević.

Povijest[uredi VE | uredi]

Povijesni Izrael[uredi VE | uredi]

Židovi se na područje današnjeg Levanta doseljavaju oko 1400. pr. Kr., u zemlju koju nazivaju Kanaan[2]. U vrijeme velike gladi u doba patrijarha Josipa sele u sjeverni Egipat u područje plodne doline Nila, gdje ubrzo upadaju u egipatsko ropstvo. Oko 1235. pr. Kr. pod vodstvom Mojsija odlaze iz Egipta kako bi se spasili od ropstva. U zemlju Kanaan stižu pod vodstvomJošue te ratuju protiv starosjedioca Kanaanaca i Filistejaca. Potkraj 1000. pr. Kr. sudac (plemenski glavar) Samuel pomazujeŠaula za prvog kralja. Poslije njega kralj je David koji osvaja Jeruzalem i proglašava ga prijestolnicom. Najvažniji židovski kralj je Salomon koji gradi Jeruzalemski hram na brežuljku Cionu. Nakon njegove smrti židovska se država dijeli na Izraelitsko kraljevstvo na sjeveru i Judeju na jugu, koje ruše Asirci odnosno Babilonci čiji kralj Nabukodonozor II. ruši Prvi hram i odvodi Židove u babilonsko ropstvo. Pola stoljeća poslije perzijski vladar Kir Veliki osvaja Babilon, oslobađa Židove iz ropstva, financira im put u Levant, te im gradi Drugi hram u Jeruzalemu[3]. Nakon što je Aleksandar Veliki porazio Ahemenidsko Perzijsko Carstvo, Židovi su pod vlašću helenističkih dijadosa sve do dolaska Rimskog Carstva. Poslije velikog židovskog ustanka 135. godine rimski car Hadrijan guši pobunu, razara židovske gradove, te protjeruje židovski narod i uvodi im tisućljetnu zabranu povratka. Nakon Rimljana teritorijem vladaju Bizantinci sve do 7. stoljeća, kada dolaze arapski osvajači koji potiskuju Bizant iz Palestine i dopuštaju Židovima povratak nakon stoljeća izbivanja. Tokom islamske vladavine Arapi po prvi put u povijesti postaju većinsko stanovništvo. Nakon islamskih kalifata, teritorijem vladaju još Otomansko carstvo i Velika Britanija.

Cionizam[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Uspostava i povijest Države Izrael
Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta te želje za obnovom vlastite države uLevantu. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Cion) međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao samJeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u zemlju Izraela, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem države Izrael.
Već tijekom 19. st. došlo je do povećanih migracijskih tokova europskih Židova u Izrael. Pred početak Prvoga svjetskog ratato je područje, podijeljeno u nekoliko osmanskih sandžaka imalo oko 700.000 stanovnika, od čega su skoro 90% činili Arapi. Pred kraj rata Velika Britanija je postala mandatar na tom području, sa zadaćom osnivanja židovskog nacionalnog doma. Britanija gotovo odmah odvaja većinu teritorija mandatne Palestine i na tom području osniva Transjordan (aneksijom područja sa zapadne strane rijeke Jordan, 1949. godine, Transjordan mijenja ime u Jordan), kojeg daje na upravu svom savezniku, šerifu iz Meke. Židovima je odmah zabranjeno naseljavanje u Transjordan. Godine 1923. Golan, dogovorom Britanije i Francuske, iz mandatne Palestine prelazi u francusku Siriju.
Ubrzo su započele veće netrpeljivosti između ovih dvaju naroda. Židovi stalnim useljavanjem u Palestinu rastu u ukupnom broju stanovnika sa 11% 1922. godine na 30% 1942. godine.

Proglašenje Izraela[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bliskoistočni sukob
Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. U to vrijeme, na području Palestine bilo je oko 33% 608.000 Židova i 67% (1.243.000) Arapa [4]. Nesuglasice su počele oko statusa Jeruzalema jer su Židovi u Jeruzalemu bili teritorijalno odvojeni od matične zemlje, a činili su većinu stanovništva grada. Sukobi su kulminirali 15. svibnja 1948. godine nakon što je Ben Gurion proglasio Državu Izrael - Egipat, Sirija, Libanon i Jordan su objavili rat, te poslali vojnu pomoć Palestincima u ratu protiv Izraelaca.

Arapsko-izraelski rat 1948.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Arapsko-izraelski rat 1948.
Novoproglašena država nije imala određene granice stoga je međunarodno priznanje dobila tek za godinu dana. Započeo je prvi arapsko-izraelski rat u kojem su sudjelovali palestinski Arapi uz pomoć arapskih država s jedne, te palestinski Židovi s druge strane. U tom ratu 115.000 izraelskih vojnika pobijeđuje inferiorne arapske snage koje su brojile 60.000 ljudi[5], te nakon 15 mjeseci borbi se formiraju današnje granice države Izrael. Pojas Gaze, koji se nalazi uz egipatsko-izraesku granicu prisvojio je Egipat, a Judeju i Samariju (Zapadnu Obalu) Jordan. Ove se granice nisu mijenjale sve do Šestodnevnog rata1967. godine kada je Izrael okupirao još 20 700 km2. Procijene UN-a su da je 711,000 Palestinaca protjerano u okolne arapske zemlje[6], dok je oko 600.000 Židova iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael[7].
Zauzeta područja od Izraela za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. - Sinaj, Golanska visoravan, Gaza i Zapadna Obala (tamno plava boja)

Šestodnevni rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Šestodnevni rat
Godine 1967. Izraelci vrše iznenadni napad na Egipat, Jordan i Siriju, te su nakon šestodnevnih borbi okupirali Gazu, Sinajski poluotok, arapski dio Istočnog Jeruzalema, Zapadnu Obalu te Golansku visoravan. Na okupiranom teritoriju od oko 69.000 km2 živjelo je oko 1,5 milijun Palestinaca. U isto vrijeme, na okupirana područja doseljava se židovsko stanovništvo.

Daljni ratovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jomkipurski rat
Godine 1973. slijedi Jomkipurski rat u kojoj egipatsko-sirijska koalicija pokušava vratiti Golansku visoravan odnosno Sinaj. U početnim borbama redaju se arapski uspjesi, ali Izrael uspijeva odbaciti egipatsko-sirijske snage uz veliku pomoć Amerikanaca. Iako ne uspijevaju vratiti okupirana područja Arapi se psihološki oporavljaju od sramotnog poraza u Šestodnevnom ratu. Godine1982. izraelskom invazijom južnog Libanona počinje Libanonski rat. Rat je ostao upamćen i po masakrima libanonskih falangi nad Palestincima u podršci koju su tim masakrima pružile izraelske snage.

1980-e[uredi VE | uredi]

Vidi članak: Libanonski rat 1982.
Prva intifada odnosi se na niz nasilnih incidenata između Izraelaca i Palestinaca između 1987. do sporazuma u Oslu 1993.koje su uz posredstvo američkog predsjednika Billa Clintona potpisali Yitzhak Rabin, izraelski premijer i Yasser Arafat. Do tada je poginulo 1.162 Palestinaca i 160 Izraelaca.

1990-e[uredi VE | uredi]

U ranim devedesetima počinje velik dolazak Židova izbjeglih iz SSSR-a. Samo u razdoblju od 1990.-1991. došlo je njih 380.000. Novi imigranti značajno su pridonjeli gospodarskom razvoju zemlje svojim stručnim znanjima.
Godine 1992. lijeva koalicija dolazi na vlast, a novi premijer je Jichak Rabin koji potpisuje sporazum u Oslu sa PLO-om. Rabina je 1995. ubio ekstremni izraelski nacionalist Jigal Amir. Novi premijer je Šimon Peres koji gubi izbore 1996. kada na vlast dolazi Likud na čelu sa Benjaminom Netanjahuom.
Na izborima 1999. pobjeđuje Laburistička stranka na čelu s Ehudom Barakom. U srpnju 2000. premijer Barak sudjeluje na pregovorima s Jaserom Arafatom i predsjednikom SAD-a Clintonom. Pregovori propadaju, a Barakov prijedlog da se uspostavi palestinska država na 90% teritorija pojasa Gaze i Zapadne Obale je odbijen. Nakon neuspijeha pregovoraPalestinci pokreću drugu intifadu.

2000-te[uredi VE | uredi]

U ožujku 2001. Likud se vraća na vlast, a Ariel Šaron dolazi na mjesto premijera. Sharon provodi jednostrano povlačenje iz pojasa Gaze u 2005. Sharon zbog neslaganja oko povlačenja napušta Likud i osniva novu stranku Kadima. Od početka druge intifade poginulo je više od 1.000 Izraelskih građana, većinom civila u terorističkim napadima palestinskih militanata. Na palestinskoj strani poginulo je više od 3.000 ljudi, također uglavnom civila.
Izrael gradi sigurnosnu ogradu na granici sa Zapadnom Obalom pod izlikom kako bi se obranio od ulaska terorista na svoj teritorij, no pri tome se na izraelskoj strani ograde našlo 9,5% teritorija Zapadne Obale.
Nakon Sharonova infarkta na vlast kao vršitelj dužnosti premijera dolazi Ehud Olmert. U travnju 2006. Olmert dolazi na premijerski položaj nakon što je njegova stranka Kadima dobila najviše mjesta na izborima.
12. srpnja 2006. započeo je novi Izraelsko-libanonski sukob, u kojem je Izrael, bez obzira na međunarodne kritike, vršio agresiju na libanonske civile i infrastrukturu. U ratu je poginulo preko 1.000 Libanonaca (većinom civila) i 150 Izraelaca (većinom vojnici).

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljopis Izraela
Tel Aviv noću
Oko 66 % površine Izraela otpada na pustinju (Negev). Površinskih vodenih tokova osim rijeke Jordana gotovo i nema, ali se navodnavanjem ipak osiguravaju površine za poljoprivredu. Sjeverno područje obuhvaća Galilejski ravnjak (600 metara n.v.) koji se prema jugu nastavlja u nizinu Esdrelon.
Zemljopisni položaj:
Izrael se nalazi na Bliskom istoku, uz obalu Sredozemnog mora; kopnene granice su s Jordanom, Sirijom, Libanonom i Egiptom. Dvije trećine toga područja zauzima pustinja Negev. Mrtvo more najniža je točka na zemlji (408 m ispod morske razine).
Kopnena površina:
Izrael prema granicama iz 1949. godine ima ukupnu površinu 21.946 km2, izuzevši Golansku visoravan (1.176 km2), Pojas Gaze (352 km2), Judeju i Samariju odnosno Zapadnu Obalu (5.706 km2), koje je Izrael okupirao 1967. godine.
Granice:
Egipat - 255 km
Jordan - 238 km
Libanon - 79 km
Sirija - 76 km
Zapadna Obala - 307 km
Pojas Gaze - 51 km

Regije[uredi VE | uredi]

Izrael je podijeljen na 6 regija: Sjeverni (3.490 km2, 1.130.000 stanovnika) sa sjedištem u Nazaretu, Haifa (854 km2, 990.000 stanovnika) sa sjedištem u Haifi, Tel Aviv (170 km2, 1.730.000 stanovnika) sa sjedištem u Tel Avivu, Središnji (1.242 km2, 1.430.000 stanovnika) sa sjedištem u Ramli, Jeruzalem (557 km2, 820.000 stanovnika) sa sjedištem u Jeruzalemu te Južni (14.387 km2, 800.000 stanovnika) sa sjedištem u gradu Beer Ševi.

Politika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Politika Izraela
Podjela Izraela po regijama
Izrael je parlamentarna demokracija te postoji trodioba vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Zakonodavnu vlaste predstavlja jednodomni parlamnetKneset kojeg čini 120 zastupnika biranih na četverogodišnji mandat. Zastupnici su birani u Kneset putem izbora preko političkih stranaka. Predsjednik Izraela je na čelu Izraela, a bira ga Kneset na petogodišnje razdoblje. Predsjedik ima više ceremonijalnu ulogu ali nakon izbora određuje čelnika pobjedničke stranke te mu povjeruje sastav vlade. Predsjednik Izraela je od 31. srpnja 2000. Moše Kacav.Premijer koji je odgovoran za sastav vlade također dijeluje u četverogodišnjem mandatu. Sadašnji izraelski premijer je Benjamin Netanyahu.
Administrativna podjela: 6 okruga (mehozot, jednina mehoz): Središnji mehoz, mehoz Haifa, mehoz Jeruzalem, Sjeverni mehoz, Južni mehoz, mehoz Tel Aviv
Proglašenje neovisnosti: 14. svibnja (nacionalni praznik) 14. svibnja 1948. Velikoj Britaniji ističe mandat Generalne skupštine Ujedinjenih naroda od 29. studenoga 1947. te židovski narod proglašava Državu Izrael i taj datum slavi kao Dan proglašenja neovisnosti

Vojska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Izraelske sigurnosne snage
Zbog čestih izraelsko-arapskih sukoba, vojska je izuzetno bitna za državu Izrael.
„Cahal“ (hebrejski: צה"ל Cahal) ili Izraelske sigurnosne snage (hebrejski: צבא ההגנה לישראל C'va Ha-Ha'gana Le-Jisrael: „Snaga za obranu Izraela“) je naziv za izraelske oružane snage koje se sastoje od izraelske vojske, zračnih snaga i ratne mornarice. Izrael je podjeljen u tri zborna područja: Sjever, Jug i Središnje područje. Postoji i četvrto područje koje pokriva cijeli Izrael, no služba je civilnog karaktera.
Vojska je obvezna za Židove i Druze, dok se muslimani i kršćani mogu dobrovoljno javiti. Muškarci služe vojni rok 36 mjeseci, a žene 21 mjesec[8].

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Gospodarstvo Izraela
Unatoč velikom BDP koji ostvaruju zemlje jugoistočne Azije, bogate zalihama nafte i plina (Kuvajt. UAE, Saudijska Arabija, Katar, Oman) i kada se uzmu u obzir svi gospodarski relevantni elementi, upravo je Izrael najrazvijenija zemlja regije. Najveći udio u gospodarstvu imaju tercijalne djelatnosti (66%), a BDP po stanovniku iznosi 32.500 USD (2012. godina).[9]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stanovništvo Izraela
Jeruzalem
  • broj stanovnika (2003.): 6.864.000
  • gustoća naseljenosti: 319 st./km2
  • glavni i najveći grad (2003.): Jeruzalem (hebr. Jerušalajim) 692.000 stanovnika od čega je 464.000 Židova i 228.000 Arapa
  • rodnost (2003.): 20‰
  • smrtnost (2003.): 6‰
  • očekivana životna dob (2003.): 79 godina
  • narodnosni sastav (2002.): Židovi 81%, Arapi 19%
  • vjerski sastav (2002.): židovi 77%, muslimani (većinom suniti) 15%, kršćani 2%, drugi 1%
  • službeni jezici: hebrejski i arapski
  • pismenost (2003.): muškarci 97%, žene 93%
  • stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 92%

Religija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Religija u Izraelu
Najrasprostranjenije religije u Izraelu su judaizam, islam i kršćanstvo. Izrael je zemlja koja je osnovana 1948. godine pod utjecajem cionističkog pokreta. Njen prvi premijer, David Ben Gurion ustanovio je sve simbole Izraela. Izrael je zemlja kojuŽidovi smatraju domovinom, tako da je i na grbu Izraela menora, a na zastavi Davidova zvijezda.
Utjecaj islama u Izraelu prije svega dolazi iz susjedne Palestine čije je stanovništvo većinom islamske vjeroispovjesti. Mnogo Palestinaca živi s izraelske strane granice te je posljedica toga i drugi službeni jezik u Izraelu arapski. Drugi razlog je sveto mjesto Islama u Jeruzalemu te velika naseljenost u islamskoj četvrti u Jeruzalemu.
Kršćani čine vjersku manjinu u odnosu na muslimane i Židove, što je direktan uzrok geopolitičkih previranja u zadnjih dvije tisuće godina; islamskih osvajanja te uspostave židovske države 1948. godine. Većina kršćanskih svetišta poput (istočnog)Jeruzalema, Betlehema ili Hebrona nalaze se u susjednoj palestinskoj Zapadnoj obali, dok se u Izraelu nalazi grad Nazaret.

Kultura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jump up↑ Population Census 2008, Central Bureau of Statistics, preuzeto 8. veljače 2014. (engl.)
  2. Jump up↑ http://www.yu.edu/faculty/carmy/page.aspx?id=9494&AspxAutoDetectCookieSupport=1
  3. Jump up↑ http://www.livius.org/ct-cz/cyrus_I/cyrus.html
  4. Jump up↑ http://www.mideastweb.org/unscop1947.htm
  5. Jump up↑ http://www.mahalo.com/1948_Arab_Israeli_War
  6. Jump up↑ http://domino.un.org/unispal.nsf/9a798adbf322aff38525617b006d88d7/93037e3b939746de8525610200567883!OpenDocument
  7. Jump up↑ http://www.cdn-friends-icej.ca/isreport/june02/forgotten.html
  8. Jump up↑ [1]
  9. Jump up↑ Gall, Matas, "Geografija 3 : udžbenik za III. razred gimnazije", 2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-0-22051-5, str. 227.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Izrael
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Izrael
Gnome-globe.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se atlas Izraela
Wiktionary-logo.svgPogledajte rječničku natuknicu Izrael u Wječniku, slobodnom rječniku.
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)