Crnogorska povijest
Crnogorska povijest (na crnogor. i u inačici Crnogorska istorija) sekronološki može pratiti u razdoblju od milenija.
Crna Gora na europsku pozornicu izlazi sredinom 11. stoljeća kada je oformljeno Dukljansko kraljevstvo - prva povijesna država Crnogoraca. No, već koncem 12. stoljeća naći će se pod okupacijom srpske države da bi obnovila svoju neovisnost, najprije u drugoj polovici 14. stoljeća pod vladarima iz obiteljiBalšića, te vladarima iz obitelji Crnojevića sredinom 15. stoljeća. Slijedi period dominacije Osmanlija. Nova jezgra slobodne države je oformljena tijekom 18. stoljeća na prostoru oko Cetnja, gdje je bilo sjedište vladika i državnih poglavara iz obitelji Petrović Njegoša. Od 1852. ustrojena je Kneževina Crna Gora koju su do 1878. priznale sve države svijeta. No, crnogorska neovisnost je nestala 1918. nelegalnim i nasilnim pripajanjem Kraljevini Srbiji, odnosno, Kraljevini SHS. Od 1945. Crna Gora je federalna jedinica ili republika u SFRJ, od 1992. u SRJ a od 2003. u SiCG. Crna Gora je svoju neovisnost obnovila mirnim putem, referendumom 2006. godine.
Sadržaj
[sakrij]- 1Prije doseljavanja Slavena
- 2Doseljavanje Slavena
- 3Dukljanska država (od konca 10. stoljeća do 1189.)
- 4Srpska okupacija 1189.- 1360.
- 5Zetska država 1360. - 1421.
- 6Crnojevića država 1451. - 1498.
- 7Osmanlijska okupacija 1496. - 1697.
- 8Crnogorska država 1698. - 1851.
- 9Crnogorska država 1852.-1918.
- 10Prva Jugoslavija
- 11Drugi svjetski rat
- 12Druga Jugoslavija
- 13Nakon raspada SFRJ
- 14Nezavisnost
- 15Izvori
Prije doseljavanja Slavena[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Crna Gora do dolaska Slavena
U 4. stoljeću pr. Kr. na području suvremene Crne Gore dolazi do formiranja prvih državnih zajednica ilirskih plemena. Iz toga perioda upovjesnici su poznata sljedeća ilirska plemena: Enhelejci, Labeati,Autarijati, Ardijejci, možda Pirusti, te Dokleati kao najznačajnija skupina koja je naseljavala suvremenu Crnu Goru.
Tijekom 9. godine to područje će biti anektirano od strane Rimskog Carstva i u njegovom sastavu će ostati djelomično ili potpuno više od 500 godina. Rimska provincija na tlu Crne Gore nazvana je Prevalis a glavno središte će biti grad Duklja.
Doseljavanje Slavena[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Duklja (grad)
Od 620. Prevalis napadaju Slaveni koji su je vremenom osvojili i pretvorili je u svoj politički i gospodarski centar, a oblast sve više dobiva naziv Duklja.
Ljetopis popa Dukljanina, koji je nastao koncem 12. stoljeća, donosi (u Glavi XI.) izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. stoljeća i kasnije bila dijelom Crvene Hrvatske. Prostirala se od Duvna doDrača u Albaniji.
Bizantski kroničar, car (945.- 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode što su ih naseleli - za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati.[1]
Podrobniji članak o temi: Dukljani
Pleme Dokleati su, kako se vjeruje, poglavito asimilirani od slavenskih doseljenika koji su od njih prihvatili etnonim uslaveniziranoj formi - Dukljani.
Dukljanska država (od konca 10. stoljeća do 1189.)[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Dukljansko kraljevstvo
Duklja je najstarija povijesna crnogorska država, nastajala postupno od konca 10. stoljeća, kada je oblasni vladar bio Sveti Vladimir [2].
Vojislavljevići su prvotna dinastija u crnogorskoj povijesti, vladari Dukljom od sredine11. do konca 12. stoljeća. Tijekom njihove vladavine Duklja se uzdigla od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu kraljevstva [3]. Preokret je nastupio nakon što je 1042. Vojislav, dotadašnji bizantski vazal, u Bici kod Bara do nogu potukao Bizantince [4].
Podrobniji članak o temi: Bitka kod Bara
Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je 1078. papa Grgur VII.poslao kraljevsku krunu.[5].
Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvoobuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.
Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik". [6]
Podrobniji članak o temi: Bodin
No, nakon Bodinove smrti, Dukljansko kraljevstvo će slabiti u međusobnim unutarnjim borbrama oko trona. To je iskoristiosrpski župan Nemanja. Napao je 1185. Duklju, razorio sve njene gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.
Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na stupanj nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina pominje kao Dukljanska crkva [7]. No, nakon srpskog osvajanja Duklje, tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.
Titule dukljanskih vladara[uredi VE | uredi]
Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:
Dukljanska kultura[uredi VE | uredi]
Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga perioda djelomično očuvani, o pismenosti naslavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva.
Pretpostavka je da se na tetiroriju dukljanske države početkom 11. st. glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga centra slavenske pismenosti u Ohridu. Centar te djelatnosti bio je dvori crkveno središte Prečista Krajinska.
Podrobniji članak o temi: Crnogorska srednjovjekovna književnost
Važniji starocrnogorski književni spomenici iz toga razdoblja:
- Barski epitafi, 9.st., pisani u leoninskim heksametrima;
- Legenda o Vladimiru i Kosari, iz 11.st., hagiografski zapis nepoznatog Zećanina, djelomično objavljen u glavi XXXVIkronike Ljetopis popa Dukljanina;
- Ljetopis popa Dukljanina, vjerojatno s konca 12. st.
- Miroslavljevo jevanđelje, kojeg je s konca 12. st. za crkvu u Bijelome Polju prepisao Varsameleons a manjim dijelom dopunio Grigorije Dijak.
Neka dukljanska središta i gradovi[uredi VE | uredi]
.jpg)
- Prečista Krajinska je bila grad, utvrda, dvor i crkveno središte na jugozapadnoj obali Skadarskoga jezera. Početkom11. st. Prečista Krajinska je dvor Svetoga Vladimira. U njezinoj crkvi Sv. Marije, kojoj je ktitorka Vladimirova žena Kosara, prenijeto je njegovo tijelo iz Prespe 1019. godine.[8]
- Prapratna je prijestolnica i župa za doba Dukljanskoga kraljevstva, između Bara i Ulcinja. Glava XXXVIII. Ljetopisa popa Dukljanina pominje da je za vrijeme kneza Vojislava, koji je i pokopan 1043. u dvorskoj kapeli Svetoga Andrije uPrapratni.
- Svač je srednjovjekovni grad i utvrda, nastao je u najranijem razdoblju povijesti dukljanske države. Najnovija istraživanjaSvača su dovela do procjene kako je utvrda u jednom razdoblju moguće bila sjedište države Vojislavljevića. Kao sjedišteepiskopije, Dioecesis Suacinensis, pominje se 8. st. Svač je bio okružen zidovima s kulama. Platformu grada znanstvenici procjenjuju na oko 6 ha. Prema legendi, imao je crkava koliko u godini dana. [9]
- Grad Duklja (lat Doclea) je najznačajniji urbani centar za rimskoga razdoblja na području suvremene Crne Gore, u okolici Podgorice, u okviru provincije Prevalis. Ljetopis popa Dukljanina, nastao koncem 12. st., izvješćuje da se u Dukljiokrunjuju posljednji kraljevi iz prve povijesne crnogorske dinastije Vojislavljevića. [10]
Srpska okupacija 1189.- 1360.[uredi VE | uredi]
Dukljansku je državu desetljećima razdiranu unutarnjim sukobima, srpski župan Nemanja konačno 1186.-1189. godine pokorio, porušivši - osim Kotora - sve druge dukljanske gradove.[11]
Smrću bizantskoga cara Manuela I. Komnena (1180. godine), Mihailo III., dukljanski knez, izgubio je posljednju potporu obrane od naleta Srba.
Nemanjin sin, prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, u spisu o svom ocu Žitje. Sv. Simeona, izvješćuje da Nemanja "povrati Dioklitiju i Dalmaciju", rušeći "Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar".
„A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne spominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima nepovredjen ostavi da služi državi njegovoj sa strahom i s urečenim dankom od Svetoga.”
(―)
Dukljanska kneginja Desislava, žena posljednjeg kneza nezavisne dukljanske države Mihaila III. [12], do 1189. godine je pred naletom Srba izbjegla u Dubrovnik. [13]
U pratnji Desislave su izbjegli i arhiepiskop Dukljanske crkve Grgur Barski, župan Černeh i Crenik, Grdomil i drugo dukljansko plemstvo.
Nemanja je povjerio vladanje Dukljom svom prvorođenom sinu Vukanu. No, on će se pridružiti ogorčenim dukljanskimplemićima i 1196. prijeći na katoličku vjeru. Obnovit će također Barsku nadbiskupiju.
Vukan će predvoditi Dukljane čak i u vojni pohod na Rašku koji je bio inspiriran sukobom oko srpskoga prijestolja. No,Vukanovom će se smrću Duklja vratiti pod čvršću srpsku kontrolu.
Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više koristi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva uZeti je bila pod ingerencijama srpske Pećke patrijaršije.
Zetska država 1360. - 1421.[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Zetska država
Oko 1360., dotadašnji zetski vazal Balša I. je, nedugo po smrti cara Dušana, faktički osamostalio Zetu. S ostatkom Srpskog carstva Zeta je i dotad bila u sve labavijim vezama, a s pojedinim srpskim oblasnim vladarima i u čestim ratovima [14]. Od toga perioda obitelj Balšića će do 1421. vladati Zetom, kao druga povijesna crnogorska dinastija.
Podrobniji članak o temi: Balšići
Balšići su uspjeli proširiti teritorij na gospodarski značajne primorske gradove, poput Ulcinja. Istodobno su stalno i bezuspješno opsadirali Kotor, koji je priznavao vrhovnu vlast srpskog cara Uroša.
Papa Urban V. poslao je 26. lipnja 1369. pismo trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja ukatoličku vjeru [15].
Od 1371. do 1372. poduzeo je Đurađ I. Balšić osvajanja teritorija srpskih vladara. Zeti je pripojen dio Kosova, uključujući gradove Peć, Đakovica i Prizren.
Naredna su njegova osvajanja bila Konavli, Dračevica i Trebinje. U Balšića državi su se nalazili, izuzev Dubrovnika i Kotora, svi drugi gradovi na obali Jadranskoga mora u području, i to Ulcinj, Bar, Budva i Cavtat, te u zaleđu Skadar, Lješ, Drivast itd.
Đurađ I. Balšić koristio je i titulu Gospodar (latinski Dominus). Balšići su, po ugledu na Bizant, imali organiziranu dvorsku službu s logotetom na čelu. Državnim je financijama rukovodio visoki činovnik. Balšići su imali talenta za gospodarstvo, kovali su svoj novac - dinar.
U doba kada je vladao Balša II. (od 1378. do 1385.) komplicirali su se vanjsko-politički uvijeti za Zetsku državu prouzročeni stalnom vojnom prijetnjom bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Njihove su se vojske sukobile oko prevlasti nad gradomKotorom koji je u međuvremenu potpao pod pokroviteljstvom ugarske krune.
Došlo je od 1382. do 1384. do zetsko-bosanskoga rata i Tvrtko iz njega izlazi kao pobjednik. Balša II. će taj gubitak kompezirati osvajanjima grada Drača, te gradova Berata i Valone (suvremena Albanija). Kao gospodar ovih gradova on će ponijeti i titulu Duka Drački.
No, rujna 1385. godine Osmanlije će napasti Berat, pa je Balša II. iz Drača pohitao da ga obrani. Do sukoba je došlo naSaurskom polju pokraj Berata a u njemu je Balša II. poginuo.
Nakon smrti Balše II. veliki će dijelovi Zetske države biti podjeljeni između susjednih vladara.
Crnojevića država 1451. - 1498.[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Crnojevića država
Posljednji vladar Balšić, Balša III., umro je 1421. godine i pravo na upravljanje državom su, zbog obiteljskih veza, polagali srpski despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković izSmedereva.
Nakon nestanka Balšića s povijesne scene, glavna obitelj u Zeti podstaju Crnojevići,pravoslavni plemići iz planinskih oblasti okolo Lovćena.
Podrobniji članak o temi: Crnojevići
1451. stupio je Stefan I. Crnojević u pregovore s Mletačkom Republikom koja ga je priznavala za legitimnog vladara. Također su mu Mlečani davali godišnju plaću, priznali titulu vojvode i njegove posjede oko Kotora.
No, Srbi predvođeni despotom Đurađem Brankovićem, 1452. Stefana I. pokušali su zbaciti. Došlo je do bitke kod Skadarskoga jezera u kojoj je Stefan I. odnio pobjedu i zauzeo Podgoricu.
Podrobniji članak o temi: Ivan Crnojević
Nakon smrti oca Stefana, Ivan Crnojević je naslijedio prijestolje. 1465. napao je posjede Mletačke Republike na Crnogorskom primorju, poglavito oko Kotora, pozivajući se na povijesno pravo nad ovim oblastima. No, premda su ga prvotno Mlečani osudili na smrt, naredne su se godine dogovorili s Ivanom. Darovali su ga titulom vojvode, aIvan je zauzvrat obećao da će obustaviti oružane napade i umiriti tamošnje stanivništvo koje mu je bilo sklono.
1471. Osmanlije su uspjele pritisnuti Ivana te im je morao obećati davanje godišnjeg danka od 700 zlatnih dukata. No, Mlečani su opet nastojali pridobiti Ivana, pa su 1473.dali Ivanu i njegovim potomcima mletačke plemićke titule, vojnu opskrbu i 600 dukata godišnje pomoći.
1474. Ivan prestao plaćati danak Osmanlijama. Te je godine otpočela osmanska opsada Skadra, kojeg su kontroliraliMlečani. Ivan je uputio Mlečanima u pomoć postrojbe u jačini od 8.000 ljudi, pa je osmanlijski pokušaj zauzimanja Skadra propao.
Povijesni izvori iz 15. stoljeća, za doba Stefana I. Crnojevića i njegova sina i nasljednika gospodara Ivana Crnojevića, Žabljak Crnojevića opisuju kao državno središte. Iz njega je pokušan organizirani otpor navali Osmanlija s juga, kroz ravnicu okoloSkadarskoga jezera. U Žabljaku Crnojevića bila je dvorska palača i Crkva Sv.Đorđija (kasnije pretvorena u džamiju).Crnojevići su izmjestili državno središte u planine, u konačnom na Cetinje.
1479. Mlečanii su Osmanlijama predali Skadar koji su dobili priliku koncentrirati snage na Crnu Goru. Ivan je te godine prešao na teritorij Mletačke Republike.
1481. u velikom stilu vraća se Ivan sa svojim postrojbama u domovinu, te u silovitim naletima protjeruje Osmanlije. No, nakon što su se konsolidirali, Osmanlije su opet priprijetile Crnoj Gori i Ivan ponovno prihvaća isplaćivati godišnji danak. Njegova je država obuhvaćala i uski dio obale od Miločera do Svetog Stefana.
1484. utemeljen je Cetinjski manastir koji je stoljećima bio državotvorno i duhovno središte Crnogoraca.
Stiješnjen od onovremene vojne i političke sile, Osmanskoga Carstva, Ivan je poslao svoga najmlađeg sina Stanišu kao zalog mira u Carigrad, kamo je ovaj kasnije prešao na islam i nazvao se po svome albanskome ujaku, Skenderbeg - Staniša (Skender-beg) Crnojević.
Đurađ Crnojević, najstariji sin i nasljednik Ivana Crnojevića, lipnja 1490. je naslijedio prijestoljeIvana Crnojevića u gotovo beznadežnim vanjsko-političkim uvjetima, izmeđuOsmanskoga Carstva i Mletačke Republike, suočen s snažnim procesom islamizacijeCrne Gore.
Tijekom 1496. Đurađ se zainteresirao za plan francuskoga kralja Karla VIII. o podizanju ustanka u susjednoj Albaniji, što suOsmanlije otkrile i dali mu ultimatum da napusti Crnu Goru. Povlači se Đurađ na svoje posjede u okolici Budve a potom uMletačku Republiku.
Osmanlije su 1497. obavile popis u Crnoj Gori što znači da je ona bila od tada, neko vrijeme, faktički pod vlašćuskadarskoga sandžak-bega.
1501. je Đurađ pokušao izvesti ustanak u Crnoj Gori, no bezuspješno, Osmanlije ga uhićuju i odvode u Carigrad. Umro jeĐurađ u Anadoliji oko 1511. godine.
Ostavština Crnojevića[uredi VE | uredi]
Za doba Crnojevića se trajno ustalio naziv Crna Gora.
Podrobniji članak o temi: Crna Gora (etimologija)
Dalje, crnogorska povijesna prijestolnica će postati Cetinje, a Cetinjski manastir, ne samo vjersko i kulturno, no od konca 17. stoljeća i državotvorno središte crnogorskog naroda.
U kulturološkom pogledu najvažniji događaj je iz kraja 15. stoljeća kada je na Cetinju (Obod), unutar pravoslavnog manastiraproradila Crnojevića tiskara, prva državna tiskara u povijesti koja je izradila Oktoih i još nekoliko bogoslužbenih ćiriličnihknjiga. Glavni tiskar je bio Makarije od Crne Gore [16] .
Osmanlijska okupacija 1496. - 1697.[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Crna Gora pod osmanlijskom okupacijom 1498.-1697.
Zbog neprestanih pobuna Crna Gora je dobila od Osmanlija poseban status kao planinsko neplodno područje nastanjeno borbenim crnogorskim plemenima.
Kako bi lakše kontrolirao Crnu Gore, sultan stvora posebni Sandžak Crna Gora, no timarsko-spahijski sustav poreza nikako nije mogao uvesti u Crnu Goru, pa je odlučeno da Crnogorci postanu slobodni seljaci - furlundžije, kao stočarski narod koji plaća umjeren danak i sudjeluje u osmanlijskim ratovima, no samo u granicama Crne Gore.
Tako se počela razvijati autonomija Crne Gore još u 16. stoljeću. Crna Gora se dijelila na nahije, koje su se dalje dijele na crnogorska plemena, od kojih je svako imalo glavare koje su birali odrasli muškarci na plemenskim zborovima [17].
1604. Crnogorci su odbili platiti danak, pa je sandžak-beg okupio 3.000 boraca i došao u Podgoricu da ga sam pokupi, krećući se k utvrđenim zaseocima Stanjevićima i Goricama, kako bi provalio prema Cetinju, Crnogorci su ga napali i opljačkali.
Otpor Crnogoraca se sve više artikulira kao borba za neovisnost. Takva stremljenja se posebno iskazuju za Kandijskoga rata u razdoblju od 1645. do 1669. [18].
Obnova crnogorske samostalnosti[uredi VE | uredi]
Ulogu svjetovnog vladara i rukovođenje zemljom preuzimaju cetinjske vladike, zatim Općecrnogorski zbor i Zbor glavara, kao vrsta državnog organa, a rukovođenje na nižim razinama bilo je u rukama plemenskih zborova.
Crnogorska država 1698. - 1851.[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Crnogorska država 1698. - 1851.
1697. Općecrnogorski zbor za vladiku bira Danila Petrovića Njegoša, rodonačelnika dinastije Petrović Njegoš, čime počinje organizirana borba za političko i vjersko jedinstvo zemlje, često podijeljene plemenskim sukobima i islamizacijom pučanstva.
Dolaskom izaslanika ruskog cara Petra I. Romanova u Crnu Goru 1711. i putovanjem Danila u Petrograd [19] uspostavljene su bliske političke veze između Crne Gore i Carske Rusije.
Sljedeće godine, 1712. odigrala se bitka protiv snaga bosanskog vezira Ahmet-paše na Carevom lazu, događaj koji je u narodno pamćenje ušao kao jedna od najvećih pobjeda u ratnoj povijesti Crnogoraca.
Suprotno dotadašnjim običajima o biranju vladika Danilo donosi odluku da nasljednik bude iz njegove obitelji. Kako sevladika nije mogao ženiti i imati djecu kao nasljednika odabire 1735. bratovog sina - Savu Petrovića Njegoša.
U prvom dijelu svoje vladavine, Sava će na položaj vladike on će uzdići svog brata Vasilija koji se prije svega bavio vanjskom politikom. U svojim pismima ili putovanjima Vasilije će mnogo puta tražiti pomoć Rusije u stvaranju crnogorskog školstva, dok će on sam na kraju postati prvi povjesničar Crne Gore s svojom knjigom "Istorija Crne Gore" (tiskana 1754. godine) [20].
Nakon Vasilijeve smrti najvažniji događaj tijekom vladavine Save (koji ponovno sam vlada) postaje osmanlijsko ukidanjesrpske Pećke Patrijaršije 1766. godine. I od toga perioda Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je i de facto i de iure autokefalna.
Podrobniji članak o temi: Crnogorska pravoslavna Crkva
Nedugo potom u Crnoj Gori se pojavljuje Šćepan Mali, koji uspijeva ujediniti crnogorska plemena, predstavljajući se kao ruski car Petar III..
1773. Osmanlije potplaćuju jednog Šćepanovog slugu koji ga ubija. Nakon njegove smrti, ponovno nastupa plemenska anarhija.
1784. vlast će se vratiti u ruke dinastije Njegoš izborom Petra I. Petrovića Njegoša za novog vladiku.
Petar I. će po smrti biti kanoniziran kao Sveti Petar Cetinjski i jedna je od najvećih, ako ne i najveća, ličnost crnogorske nacionalne povijesti.
Podrobniji članak o temi: Sveti Petar Cetinjski
1796. u bitkama na Martinićima i Bici na Krusima je posječena osmanlijska vojska. U bitkama je Petar predvodio Crnogorce sa sabljom i križom u rukama. VezirMahmut-paša je tijekom borbi zaklan a glava mu je, kao strašni simbol crnogorske pobjede, za osvetu odsječena i donesena u Cetinjski manastir koji je bio 1785.spalio. Od tada su sastavnim dijelom crnogorske države postali Bjelopavlići iPiperi.
Podrobniji članak o temi: Bitka na Krusima
1798. je donesen Zakonik opšči crnogorski i brdski sa 16 članaka a dopunjen je1803. s još 17 članaka.
1798. je oformljeno Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog. Time je, skupa s uZakoniku inkorporiranom Stegom, udaren pravni temelj crnogorskoj državi.
1802. austrijske su okupacione vlasti u Boki kotorskoj Dolčija smatrale glavnim organizatorom pobuna slavenskog pučanstva na tom području, te su o tome izvjestile Rusiju, navodeći da je Dolči u urotničkoj vezi s austrijsko-ruskim zajedničkim neprijateljem Napoleonovom Francuskom. Optužbe su dodatno osnažene pritiskom u pismu Crnogorcima što ga je uputio Sveti Sinod Ruske crkve s optužbama da Petar uzgaja "latinsku jeres" i prijetnjom kako će Ruski sinod u Crnu Gorupostaviti novoga arhijereja.
Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja 1804., obratilo pismima ruskom caru i ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, istaknuvši potpunu neovisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu. Gašenjem Pećke patrijaršije 1766. godine (citati u oirg. na crnogorskom ) “naš gospodin Mitropolit ostao (je) po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”, da “od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”, te da “mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom.
Ovakvi stavovi, također bjelodano svjedoči i o tadašnjoj samostalnosti (autokefalnosti) Crnogorske crkve.
1797. nakon propasti Mletačke Republike nastojao je Petar I. pripojiti Boku kotorsku i crnogorsko priobalje oko Budve. Petar I. je doista oslobodio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao outda povući.
1806. se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz.
1813. Petar I. je uništio francuske postrojbe u Boki kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Oslobodio je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao s kombiniranim crnogorsko-bokeljskim postrojbama podnoDubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. predala se i francuska posada u Kotoru.
Podrobniji članak o temi: Ujedinjenje Crne Gore i Boke kotorske 1813.
1820. je na Morači poražena Džalaludin-pašina vojska i od tada su plemena Rovca iMoračani, znatni dijelovi Crnogorskih Brda postali dijelom slobodne i neovisne crnogorske države.
Tijekom vladavine, Petar I. je imao snažnu oporbu u plemićkoj obitlji Radonjića, koji su bili guvernaduri.
Podrobniji članak o temi: Guvernadur
Za nasljednika je Petar I. odredio svoga sinovca Radivoja Tomova Petrovića, kasnijePetra II. Petrovića Njegoša. Umro je Petar I. na blagdan Lučindan, 31. listopada1830. godine.
1831. osniva se Senat i Gardu (Gvardiju) - kao kombinirane organe sudske, upravne i izvršne vlasti. Za upravitelje nahija postavlja kapetane.
1832. ukida se guvernadurstvo.
1834.. utemeljuje se tiskara i škola u oslobođenom dijelu Crne Gore.
Nagovarao je Petar II. Kneževinu Srbiju da zajedno poduzmu akciju za oslobođenjeBosne i Hercegovine od Turaka.
1841. postigao je jedan diplomatski uspjeh kada je Crna Gora riješila probleme razgraničenja s Austrijskim Carstvom
1848. Njegoš je bio u vezi s hrvatskim banom Josipom Jelačićem i nudio mu je, prekoJelačićevoga guvernera Dalmacije vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. U pismu od17. studenog 1848. Njegoš guverneru Dalmacije piše:
Nema komentara:
Objavi komentar